Silo

Kada bi se posvršavali svi kućanski poslovi, pozdravilo Gospu i večeralo, počeli bi pristizati suseljani na silo.
Ni tada se nije dangubilo, jer je bilo poslova koji bi se mogli obavljati sjedeći i uz slabu svjetlost.
Često se češljala vuna, korubao kukuruz, demetio duhan za vagu ili nešto treće. Za to vrijeme bi kružila drvena bukara s vinom ili čaša s rakijom da se društvo raspoloži pa će lakše poteći pjesma ili kakva zanimljiva priča.
Sililo se uz junačke guslarske pjesme i legende o vilama, vukodlacima…, od kojih bi se tankoćutnijoj djeci ledila krv u žilama. Priče su bile tako uvjerljive, a stjecao se dojam da su ti likovi iz legendi boravili u tamnim kutovima kuće zbog oskudne rasvjete. Sjedilo bi se osobito zimi do kasno u noć, igrajući raznolike društvene igre poput prstena, potezanje klipa, kuke … Sva događanja iz prikrajka bi promatrala djeca, uživajući u  svakoj riječi koju bi izgovorili stariji.

U vještice bi se pretvarale zle žene koji imaju ugovor s đavlom o prodaji svoje duše. Vještice se optuživalo za smrt tek rođene djece, nestanak mlijeka ili ugibanje krave. Po čitavu bi noć, odjevena u čobansku kabanicu trala usnule osobe do njihove iznemoglosti. Na meti  vještice  bile su osobe koje bi im se na bilo koji način zamjerile.
Od vještica nije bilo efikasne zaštite jer bi služeći se metlom kao glavnim prijevoznim sredstvom u kuću ulazile čak i kroz ključanicu ako bi im vrata bila zatvorena.

Uz pokojnikov otvoreni odar trebalo je stražariti da kojim slučajem u prostoriju ne uđe mačka, jer će se u suprotnom mrtvac pretvoriti u vukodlaka. Svako hrvanje i borba s vukodlakom je unaprijed izgubljena bitka. Jedino efikasno sredstvo borbe glogov je kolac, kojim treba nastoji probosti mu trbuh i nakon toga će jednostavno ispuhati. Iz preventivnih razloga, dobro je u kući imati bijeli luk i raspelo.

Plašila bi se sretala noću na određenim mjestima koja bi trebalo po mogućnosti zaobilaziti. Bića koja bi najčešće preprječivala put bila bi poput vanbračnog  uplakanog dojenčeta, rogatog jarca, ili kakve čovjekolike spodobe u bijelom. Svi su “hrabri” pri prolasku tog ukletog dijela puta imali pobjedničke okršaje, jedino su plašljivi imali sreću jer te noći pri prolasku nisu nikoga za megdan sreli. Plašila bi inače ordinirala do prvih pivaca
Vile bi noću po mjesečini na brdskim i planinskim vrhuncima pjevale i kolo igrale. Navodno su to bile nevine i dobrohotne djevojke koje zavode mladiće na noćnu ljubav. Jedna im je noga magareća ili kozja pa je stoga brižljivo skrivaju. Znale bi  na konjima sve do zore jahati i grivu im zamrsiti, koja se više ne bi dala raspetljati. Vile su dobroćudna bića koja dobrotom na dobrotu odgovaraju, a zle ljude nemilosrdno kažnjavaju.

Marijića psetenja su nastala po legendi koja kaže da je jedan nebogobojazni lovac Marijić u groblju sred mise za podizanja “Tijela i Krvi” pucao za zecom. Tada ga je  navodno Gospodin stavio u prokletstvo i da svaku noć za mjesečine s psima u lov mora ići.
Kučibaba je stara i zla babetina koja živi u vodi. U svojoj zloći zakuči svako dijete koje se nadnese nad bunar ili čatrnju  i nikada se iz vode više ne može izvući.

Ne tako davno u jednom našem selu, prilikom noćnog sjedenja uz pokojnika, priča se rasprela upravo o ovakvim temama. Da bi se uvjerili u istinitost priča o vilama i … upitaše jednog svog uglednog suseljanina koji je tek stigao s njemačke bauštele. Što on o svemu tome misli? On im odgovori: “I danas ima posvud vila i vukodlaka, ali kud i kamo manje”. Bio je kratak i  precizan odgovor.
Ovakve priče kod najmlađih su pobuđivale znatiželju od koje se dizala kosa na glavi. Problemi bi kod djece nastajali po svršetku sila jer bi se  legende o različitim utvarama poput vještica, vila… u mraku pretvarale u noćnu moru, koju bi  tek prekinulo  utonuće u tvrdi san.  Zaštitu od tih utvara potražili bi u navlačenju gunja preko glave, bez obzira na toplinu i godišnje doba. Nakon jutarnjeg buđenja svi  bi bili sretni, osjetivši olakšanje jer im ta čudovišta tijekom sna nisu naudila.