Na prijelazu iz devetnaestog u dvadeseto stoljeće u Cigića zaseoku živio je Blaž Dusparušić zvani Kargo i njegova supruga Janja zvana Delija, koja je bila rodom iz Prova. Imali su samo kći Ivu, naočitu djevojku, koja se u zreloj djevojačkoj dobi udala na Uzariće. Nakon prvog poroda, pokosila ju je prerana smrt.
Blaž i Janja živjeli su dostojno u svome siromaštvu. Nakon ženidbe sagradili su nešto kolibice na Blaževu brigu ispod Babića. Uzgajali malo ovaca i jednu kravicu. Nisu uspjeli dugo vremena izdržati u osami pa su se vratili ponovo u Cigića zaselak. Tu su kao i ostali susjedi živili, jedva sastavljajući kraj s krajem. Kada su Blaža i Janju sustigle godine i pritisnula nemoć, upita svog puno mlađeg susjeda Nikolu-Niku”Što ti ne tide uzet moju Ivu?” Na to će Nikola. “Nisam Blažu zna di spava.” Potom će Blaž. “E kad bi, ko da i jesi. Sve moje bit će tvoje.” Tako je Nikola-Nika zbog svog “neznanja” naslijedio Blažev imetak.
e, u dobrkovićin uvik bilo nešto zanivetli.
ili su toljudi znali lipo pripovidit.
Ali, moran pitat što san neki dan čujo na trnu:Kžu mi da jedan vaš momak iz dobrkovića iđe na silo jednoj našoj babi na trn. ma je li moguće? kad saznate vodu mi napišite, da znan. J vami virujen.