– U većem dijelu života s posla na posao premještan sam dekretima, tako da sam radni vijek proveo radeći puno različitih poslova. Uglavnom su bili vezani za moju struku diplomiranog inženjera rudarstva. Radio sam kao tehnički direktor, kao republički inspektor za oblast rudarstva, direktor rudnika boksita, šef službe zaštite na radu, glavni projektant, glavni poslovni revident. Bio sam aktivno uključen i u Domovinskom ratu u okviru Herceg Bosne. Kao tehnički direktor radio sam više godina u rudnicima u Mostaru i Čitluku, a jedno vrijeme u Sarajevu kao republički inspektor za oblast rudarstva. U Aluminiju sam bio šef službe zaštite na radu. Kasnije sam opet jednim dekretom vraćen na mjesto direktora Rudnika boksita u Širokom Brijegu koji sam obnovio i zaposlio oko 50 ljudi.
Tako bogat poslovni životopis jamči i život vezan za mnoge gradove. Naš je sugovornik u svome radnom vijeku radio u Brezi, Tuzli, Sarajevu, Širokom Brijegu, Posušju i Mostaru. Jedno je vrijeme surađivao sa Zagreb inspektom djelujući kao šef zaštite na radu u Rudnicima boksita u Posušju.
- Boksit je u Hercegovini i širokobriješkom kraju imao prošlost, ima budućnost, samo nema sadašnjosti, rekao je sa sjetom u glasu kao da glasno razmišlja diplomirani inženjer rudarstva, Dobrkovćanin Marijan Grbešić, dugogodišnji djelatnik u različitim poslovima vezanim za rudarstvo kad smo razgovarali za naš portal uz prijepodnevnu kavu. S toliko strasti priča o svome nekadašnjem pozivu da je uspio zainteresirati i mene koja s tom gospodarskom granom nema baš nikakvih dodirnih točaka, osim što je jednom kao novinarska početnica pisala reportažu iz rudnika na Tribošiću za što posjeduje i dokaz u vidu nekoliko crno-bijelih fotografija.
- Nije rijetka ni neobična veza između Dobrkovića i rudnika boksita. Mnoge je dobrkovske obitelji rudnik othranio. No, do pojave naraštaja kojem pripada i naš sugovornik, ta se veza uglavnom ostvarivala u površinskim i podzemnim kopovima. Dali su Dobrkovćani nekoliko uistinu legendarnih rudara, kao što su Dalanda ili Vidak Grbešić, ali onda se sredinom prošlog stoljeća situacija u Dobrkovićima bitno mijenja. Umjesto kopača, pomoćnih kopača, laufera, vozača i ostalih rudarskih djelatnika s prve crte, počinju se sve više spominjati imena domaćih stručnjaka, inženjera i diplomiranih inženjera različitih tehničkih struka, a pionirsku ulogu u tom dijelu dobrkovske rudarske povijesti, među ostalima ima i naš sugovornik diplomirani rudarski inženjer Marijan Grbešić. Odrastao u blizini rudnika i u mjestu punom rudara i rudarskih obitelji, želio je studirati geologiju, ali pošto je zakasnio s prijavom na studij, odlučio se za rudarstvo jer je za njega dobio stipendiju Rudnika Breza. I nakon što je završio taj zahtjevan tehnički fakultet, prvo mu je radno mjesto, logično, bilo u tom rudniku kako bi vratio stipendijski dug. Staž u Brezi kasnije mu je puno značio jer je na temelju njega postao republički inspektor za oblast rudarstva u Republici Bosni i Hercegovini. Dok je radio u Brezi, sjetio ga se njegov bivši profesor s Građevinsko-geološkog fakulteta u Tuzli i pozvao ga da se javi na natječaj na mjesto asistenta za rudarska mjerenja i geofiziku. Proveo je jednu akademsku godinu radeći kao asistent, ali je brzo shvatio da to nije posao koji ga ispunjava. Ocijenio je da su izgledi za napredovanje maleni i da posao u rudnicima znači i bolja primanja i nudi veće mogućnosti za napredak u struci. U međuvremenu šire se rudnici u Mostaru i tehnički direktor, David Mandić zove ga da se vrati i postavlja ga za šefa mjerenja svih rudnika boksita u Hercegovini.
Diplomirani inženjer rudarstva, Marijan Grbešić pravi je primjer čovjeka kojem zvanje i zanimanje nisu samo posao, nego strast i poslanje. S entuzijazmom na kojem bi mu pozavidjeli i njegovi znatno mlađi kolege iznosi bezbroj primjera potkrijepljenih brojkama koji bi svakome tko se imalo razumije u struku, objasnili da boksit nije samo naša prošlost, nego bi trebao biti i budućnost. Prava riznica znanja kad su u pitanju rudnici boksita u Hercegovini ne odnosi se samo na broj tona iskopanog aluminija, zaliha na istraženim lokacijama, nego i povijesni podatci o radu rudnika. Zanimljivo mi je zazvučao podatak da su rudnici boksita u Hercegovini radili sve do 1943. Kad je proizvodnja prekinuta, kao i da je sav boksit iskopan tijekom Drugoga svjetskoga rata završavao u Njemačkoj. Nakon kraćeg prekida, boksit se počeo kopati već 1947./48. godine. U širokobriješkome je kraju istraženo oko 40 posto terena, što ostavlja mogućnost za dalja istraživanja ako bude zanimanja za ovu granu gospodarstva. Kao i u većini ostalih životnih oblasti, tako i u rudarstvu danas vlada jedna nestrpljivost i ljude zanima samo laka i brza zarada, a u rudarstvu su jako bitna ulaganja, istraživanja terena i tržište. Naravno, u svemu je najvažniji kapital- novci, ali u današnje vrijeme i s dobrim programima postoji način kako doći do kapitala. Jer naše su zalihe još uvijek 5 do 6 milijuna tona kvalitetnog boksita. Naš je boksit jedan od najkvalitetnijih u ovom dijelu svijeta.
Pokušavajući zapamtiti sve silne podatke i puno zanimljivih boksitaških priča iz povijesti u meni progovara gen djeda nesuđenog rudara i razmišljam kako bi sve ovo znanje i iskustvo trebalo pretočiti u jedan kvalitetan rudarski podlistak.
Da razgovor protekne u pravom i zdravom dobrkovskom duhu, pobrinuo se naš sugovornik, prebacujući se na još jednu njegovu ljubav tako tipičnu za Dobrkoviće, onu o nogometu i igranju na Babiću.
Pripadao je gospodin Grbešić jednom darovitom pokoljenju dobrkovskih nogometaša koji su pobjeđivali nogometaše iz puno većih sela. Spominje poimenice odlične nogometaše Perke i Cigiće. Prati i današnja događanja u dobrkovskom nogometu i raduje se njihovim uspjesima. Zahvaljujući vitalnosti i danas često dolazi u rodno selo iako tamo odavno nema nikog od njegovih suigrača, a i rodbine je sve manje. Prošeta i popije kavu sa sestrićima i bratićem i vrati se u Mostar.
( Blanka Kraljević)