Nema nikakvih pisanih tragova o gradnji brane na Ugravači, koju su planirali i gradnju započeli širokobriješki fratri, kako bi olakšali život siromašnom puku.Projekt je zasigurno ranije osmišljen, ali se u njegovu realizaciju krenulo 1939. ili 1940.godine. Najprije je ovuda prolazio jedan pratar. Dobro se sjećam, ko da je jučer bilo. Jašio je na zekastu konju, a nas čobanice darivao suhim smokvama, bio je to fra Serafin Vištica, širokobriješki gvardijan. Kasnije je sa fra Sreafinom dolazio i fra Fabijan Paponja. Kada su radovi krenuli, poslove su preuzeli neki drugi ljudi. Mislim da su bila trojica inženjera, a jedan ili dvojica od njih su se zvali Rihter. Smještaj i hranu imali su u Tubinoj mejani. Ponečeg se prisjećam jer sam tuda čobanovala s curama, a ja sam mislim bila desetogodišnje ili dvanaestogodišnje dijete, pa se slabo sjećam detalja, kaže Anđa Marušić i nastavlja. Samo znadem da su pratri uvik uz narod bili, da su ga volili, duh mu uzdizali i o njegovim probitcima brinuli. Tako je u fratarskom krilu, rođena ideja o izgradnji brane, koja je trebala olakšat život ovdašnjem težaku, povećati i osigurati prinose, jer su ožiljci gladne 1917-te bili još uvijek svježi. Izgradnjom brane željelo se stvoriti zalihe vode, kojom će za ljetnih suša navodnjavati obradive površine Ugravača, Gornjeg i Donjeg polja i Pelisica. Bila je iskolčena i trasa budućeg vodonatapnog kanala, koji je iz Brine preko Lučice i Ćaska trebao dopremati vodu do obrađenih njiva. Na žalost, ta plemenita ideja nikada nije realizirana, zbog nadolazećeg rata.
Radovi su otpočeli u Gornjrm Sinjcu, gdje je kanjon Ugravače najuži (7- 8 m.). I sada su uočljiva iskopana sidrišta za potporne zidove s obje strane riječnog korita.
Korito Ugravače gdje je trebala niknuti brana
Na gradnji objekta radilo je dvadesetak radnika. Iz Ćoše su radili: Ivan Marušić Martinov, Miše Marušić Perin, Jure Hrkać Markov, Bože Hrkać Marijanov i Stipe Hrkać Nikolin. Od Grbešića su čini mi se bila četvorica: Bože i Fabijan Grbešić-Gejić, Ante Grbešić-Ravić i Mate Grbešić Tošić. Ostalih se ne sjećam.Predradnici su bili Franjo Hrkać-Berinđija i Grgo Spajić-Cvitanović.
S ljubitićke strane radilo je 7-8 ljudi, a sjećam se jedino Joze Šakote-Lukanovića i Bože Šakote-Cikova. Ivica Hrkać-Dugulja (Golubova svastika) svaki dan je put Sinjca s burilom na leđima nosila radnicima vodu za piće.
Zbog slabe tehničke opremljenosti i nepristupačnog terena, radovi na brani iziskivali su velike ljudske napore. I danas su vidljivi ostaci izgrađene pristupne ceste s brojnim serpentinama, po kojoj je dopreman građevinski materijal, a inženjeri su na motorima (trokolicama) dolazili njome na posao.
Ostaci bočnog temelja na lijevoj obali Ugravače
Bočni temelj s desne strane korita Ugravače
Pogled na Sinjac s Marušića kuka
Koga briga za ovo.
Sve pohvale za ovu vijest.Uvijek sam se pitao kad se ovo oko umjetnog jezera događalo,mislio sam da je ta ideja starija (AustroUgarska) a to nije bilo davno.Hvala za ovo saznanje.Izvrsno i nadam se još ovakvim vijestima vezanim za selo kao npr.vodonatapni kanal za gornje polje. . .
Krasan prilog.Dok jos ima nasih starih treba to sva zabilježiti.
Komentar *
Stvarno krasan prilog.Možda stari znaju priču o osnovnoj školi (zašto je ovakova kako danas izgleda- velika)
i moj pokojni did je ovde radio trebala je bit brana i izgrađen kanal
Tada su pametni ljudi razmišljali o proizvodnji hrane i navodnjavanju, a danas ovi na vlasti smetljište oće u to isto polje – na Trišnjetine uvalit pa da smrdi ovom narodu. Sramota