Kad god se zapodjene kakav razgovor među prijateljima, znancima, ili u kakvoj slučajnoj skupini posve nepoznatih i različitih ljudi, o tome kako je tko prošao u životu, snašao se, kako se to kaže, je li uspio ili nije, gotovo redovito čut će se istovjetna koliko i neutješna tvrdnja da su mnogo lošije prošli upravo oni koji su bili pošteni, istinoljubivi, daroviti ili učeni. Vrijedi, dakako, i vice versa. Pa se pritom ljudi neizbježno pitaju, ne nalazeći uglavnom prave odgovre, čemu poštenje, savjest, moralne vrline, kad se bez svega toga, kao kakva tereta i zapreke, mnogo lakše stiže do zadana cilja.
Kad se i nedostatak pameti, koji se lako nadoknađuje nedostatkom morala, kako bi po prilici rekao satiričar Stanislaw Jerzy Lec, može uspješnije unovčiti nego li sama pamet. Želite li uspjeti, već davno je razočarano govorio Octav Mirabeau nužno je da prethodno ubijete savjest. A papa Pio XII. Kazao je s gorčinom da je grijeh stoljeća upravo gubitak svijesti o grijehu, dakle savjesti. A mnogi drže da se i ona dade podmititi. U pitanju je jedino cijena. Pripovjest o tome stara je, čini se, koliko i civilizacija, o čemu svjedoči svekoliko zapisano iskustvo, a posebice književnost. Tako će, tek primjera radi, naš Tin Ujević, u svojoj pjesničkoj prozi Lude i mudre djevice, na jednom mjestu reći ovo: ¨… oni koji su sitno, nisko računali, oni su imali pravo, oni su se pokazali bolje račundžije¨. Kako u svakidašnjem razgovoru, tako i u zapisima najvišeg reda govori se uglavnom isto, to jest da su svi oni koji su njegovali vrline neizbježno bili osuđeni na poraz. Poznati hrvatski sociolog, u sjajnom je eseju otprije nekoliko desetljeća, već u naslovu ustvrdio da je svaka etička egzistencija nužno tragična. Ili, kako bi rekao Max Scheler, sve ono što je na ljestvici bitka savršenije ujedno je i neotpornije i slabije u okrutnom životnom nadmetanju. Ako je to takvim kakva utjeha. Uostalom, za to ne manjka velikih primjera: Sokrat, Gandhi, Martin Luther King, spomenimo samo neke, i najviši od svih ljudi, savršeni čovjek Isus. Znano je kakva im bijaše sudbina.
I premda nam se od davnina govori da će prija deva proći kroz iglene uši nego li bogataš ući u kraljevstvo nebesko, a umni nas ljudi još uvijek poučavaju da je za čovjeka puno bolje truditi se oko onoga duhovnog, unutarnjeg imetka, nego li oko vanjskog i tvarnog, te da između biti i imati svakako treba izabrati ono prvo, činjenice na žalost govore da je privlačna moć ovoga drugog glagola neusporedivo jača. Pa tako ljudi ne oklijevaju ni sami sebe oblikovati kao robu, i preoblikovati, prema trenutačnim zahtjevima tržišta, bivajući uvijek ono za čime postoji veća potražnja. Čini se, uz to, da se moralni nihilizam ovoga stoljeća dovršava u krajnjem cinizmu, pa je tako etička egzistencija postala tragikomičnom, predmetom sažaljenja, pa čak poruge i podsmijeha, a dobar i budala, već su i na razini pučkoga govora, odavno postale istoznačnicama.
Pa ako je tako, i kad je tako, ovdje na Zemlji, da bolji prolaze lošije, a lošiji bolje kako se općenito misli, je li barem nešto drukčije u onostranosti, zagrobnom životu – na nebu – za one koji u to vjeruju? Naučavalo se, pa i tješilo da će oni najbolji tamo dobiti zasluženu nagradu te u raju uživati vječno blaženstvo, a opaki i zli da će naprotiv biti osuđeni na vječne muke u paklu. Međutim, to se već dugo drži nekom vrstom bajke, pričom, koja je koliko neprovjerljiva toliko i neuvjerljiva, pa ako je nekoć i imala, danas više nema gotovo nikakva pedagoškog učinka. Čini se da je toga svijesna i Katolička crkva, a ovih dana čitamo da je papa Ivan Pavao II. Ponudio novo tumačenje zagrobnog života, rekavši da raj, pakao i čistilište doduše postoje, ali da nisu, kako se do sada tvrdilo, fizička mjesta, nego stanje duha. Ali o tome drugom zgodom.
Ante Matijašević, HRVATSKO SLOVO.