Roditelji su prethodno izvidili teren i kupili zemlju, a oni, su s tugom u srcu i nevjericom krenuli u nepoznato. Sva obiteljska pokretna imovina sastojala se od djevojačkog sanduka, kojega je za udaje donijela 1948.godine, Centinog fijakera i velike crne tave za spremanje uštipaka. Po već uglavljenom dogovoru, nakon silaska s vlaka u Mikanovcima, čekala su ih zaprežna kola, koja su ih odvela na novo ognjište (1953.g.). Njih petero u dvije obitelji, smjestili su se u kućicu s tri omanje prostorije. Bili su to dani velike neizvjesnosti, jer su u obećanu zemlju stigli u lipnju, kada je kasno sijati, a trebalo je živjeti. Bili su prisiljeni na svakodnevno nadničarenje, od jutra do mraka za kruh, slaninu i mast. Do drva su dolazili, pješačeći svakodnevno i po par kilometara, jer nisu imali kola da bi mogli više drva pripremiti. Žene bi svakodnevno, na leđima donijele breme granja, jer od lugara nisu smjele sjeći deblja stabla. Na takav način preživljavanja, bili su prisiljeni par godina, dok nisu pronašli posao na poljoprivrednim dobrima.
Nakon dugo vremena, okupljen je veći dio obitelji u Slavoniji 1975.godine.
Kada se slijedeće godine obavljao blagoslov kuća, svećenik ih priupita od kuda su došli? Od Širokog, odvrati domaćin. Pa ja sam bio tamo. Kod vas je lijepo. Koja vas je nevolja natjerala da dođete ovamo? Došli smo ‘kruvom za trbuvom’, zbunjeno će domaćin i prasnu u smijeh s ostalim ukućanima. Radeći danonoćno, pokušali su ostvariti bolji život, pa su se nakon nekoliko godina zajedničkog življenja, odlučili na samostalan put. Čitavo vrijeme boravka u Slavoniji, nisu mogli iz svakodnevnih misli potisnuti , obiteljsko ognjište i zavičaj. Uzajamnim pomaganjem i druženjem, ali i večernjom molitvom i nedjeljnom misom, ljubomorno su čuvali vjeru i tradiciju. Kada im je stigla prva posjeta, najbliže rodbine, veselju nije bilo kraja. Nikome se u goste, ne ide praznih ruku, a kamo li svome. Uz pozdrave najdražih, našla se pletara vina, ovčjeg sira, grotulja smokava i drugih đakonija.
Netko je trebao ostati sa staricama
Za dugih zimskih noći, ispredale su se mnoge priče i obnavljale stare uspomene. Kad je došlo vrijeme povratka u Hercegovinu, slala se kobasica i kulen, a pletaru punu rakije šljive, ljubilo i govorilo: ‘Blago tebi ti ćeš u Hercegovinu, a kad ćemo mi.’ Nerijetko su se za božićnih i uskrsnih blagdana, uz dobro raspoloženje i bogati stol, miješale ganga i suze. Teško su se navikavali na ljetnu prašinu, jesensko blato i depresivnu maglu. Zimska studen, nije se uvlačila samo u kosti, nego i u čeznutljivu hercegovačku dušu. Postali su zatočenici roditeljskog sna o punom trbuhu. Obikli se nisu, a vratiti nisu imali kamo, jer su svoje skromno imanje prodali ili braći poklonili, pa je žal tim bivao veći. Kao i svugdje, u početku je domaće šokačko stanovništvo, imalo određene predrasude prema došljacima (kamenjarima). Što je vrijeme više odmicalo, led se topio i ženidbenim vezama u prijateljstva pretvarao. Svojim su potomstvom Slavoniju izgrađivali i od neprijatelja branili. Istina, drugi su se doseljenici jako brzo prilagodili i novu sredinu prigrlili, kao da su se tu i rodili.
TO VAM JE ISTO KODA POCNETE KOPAT NJIVU SA SREDINE,,,,,,NAPISETE PRICU A ZABORAVITEE NAPISATI TKO SU LJUDI I ODAKLE SU,,,,JESU LI IZ DOBRKOVICA,,,,ZALOSNO
JELI OVO POKOJNI MARTIN PETROVIĆA