DALANDA

Jozo (1913.-1965.g.) zvani Dalanda sin je pok. Marijana Grbešića. Život ga nije mazio. Siromaštvo i težak život nisu mu narušili vedrinu duha. Iznad svega volio je šalu na tuđi ali i svoj račun. Kao seoski mladić svakodnevne seoske poslove zamijenio je s rudarskim krampom i lopatom u Tribošiću 1934.godine. Već slijedeće godine organizirali su štrajk radi mizerne plaće i u tome su djelomično uspjeli. Glavni pokretači štrajka bili su Franjo Hrkać Berinđija i Drago Soldo Bojić. Zbog ratnih okolnosti 1943.g. s ostalim suseljanima (Mate Perko, Ivan Sabljo, Lovre Cigić i dr.) premješta se u mostarski rudnik ugljena. Uz svakodnevni rad položio je ispit za kopača, a krajem pedesetih godina prelazi u Crne Lokve ponovo kopati boksit.

Visok, asketskog izgleda i držanja, radom je sticao autoritet među kamaradima. Nisu bile rijetke šihte (smjena) kada bi za nešto više od pola radnog vremena prebacivao normu. za to vrijeme kopač i njegovi pomoćnici (Ivan Vuletić i Drago Ćavar) trebali su utovarit osam tona boksita, a vozač izvući rudu na površinu odakle će se kamionima odvozi do kupca. Ostatak posla predviđa podgradu okna, bušenje, miniranje i pripremu rude za sljedeću smjenu. Zbog odgovornog odnosa prema radu visoko je kotirao kod upravitelja rudnika Unge (Ivan Miličević). Jednoga dana sišao je u jamu tek diplomirani rudarski inženjer Nevenko Mandić. Sitan i neugledan, pomalo zatečen situacijom pod zemljom i bez neophodne rudarske opreme naletio je na Dalandu. Ne znajući o kome se radi, Dalanda ga upita: ‘Šta ćeš ti mali vamo? Jesi li doša vamo glavu izgubit?’ ‘Poslao me Unga,’ začuđeno odgovori mladac. Kada se novopečeni rudar požalio upravitelju rudnika na neugodni susret. Ovaj ga upita: ‘Ko ti to reče?’ ‘Ma neki Dalanda,’ odgovori inženjer. ‘Ništa onda. On je to tebi rekao radi opreza a ne radi zloće.’

Za predan rad dobio je više priznanja, a 1958.g. postao je članom radničkog savjeta Boksitnih rudnika Lištica. Osobito bi se isticao za rudarskih nesereća kada bi došlo do urušavanja i zatrpavanja rudara. Danonoćno bi radio na njihovu spašavanju. Nebi išao kući i po nekoliko dana, sve dok mu radne kolege nebi izvukli na sigurno. U kriznim situacijama uvijek je djelovao smireno, pokazujući doraslost u rješavanju nastalih problema.

Nakon što bi primili zasluženu plaću, rudari bi ponekad svratili u seosku gostionicu i uz pokoju rakiju zaboravljali na svakodnevne brige i poteškoće. Među njima bi se našao i Dalanda. Nakon što bi više puta nazdravili, društvo bi se ubrzo razišlo, jer su ih čekale nove obveze. Vraćajući se s treće smjene Dalanda je stigao nadomak kuće, a supruga će Verka: ‘Ajde pojidi malo, ta znam da si gladan.’ Tek nakon opetovanog poziva sjede za siniju pa nevoljko zagrabi drvenom žlicom iz čanjka, tek začinjenu puru. ‘O Bože jesi glotna,’ ironično dobaci supruzi uz zadah lozovače.

Dugotrajan jamski rad i svakodnevni težački poslovi crpili su mu snagu. Nakon tridesetogodišnjeg rudarskog (uz beneficije 40.g.) iskustva spremao se u zasluženu mirovinu. Prikupljajući dokumentaciju, saznao je za tešku bolest, a tek je napunio pedeset dvije. Upornost i nada nisu ga napuštale, iako je podmukla bolest nemilosrdno napredovala. Uskoro nas je napustio čovjek koji je obilježio jedno vrijeme. Mnogi Dalandini suvremenici i danas se znaju prisjetiti njegovih radnih i ljudskih vrlina.