Dečki, vratite se na Babić

Moji prijatelji i ja često idemo u duge šetnje po prirodi. Nailazeći pored Babića, nekada popularnoga  ne samo nogometnoga igrališta  već i sastajališta mnogih  mladih Dobrkovćana, naviru sjećanja, na te drage i davne dane. Babić danas odaje  pomalo otužnu sliku, jer ljudska nebriga i zub vremena učiniše svoje.
Pogotovo uznemirava bahato ponašanje  suvremenih vandala, koji oboružani silnim  oktanima, “oru“ to kultno mjesto mnogih dobrkovskih naraštaja. Često se viđaju nekakvi tipovi, koji na motociklima ili s terenskim automobilima izvode svoje „egzibicije“, praveći štetu našoj uspomeni. Igralište je toliko oštećeno da je većim dijelom nepovratno pretvoreno u rivinu. Još su jedino preostale   bijele elegantne vratnice  koje  zovu na povratak  i sjetu na nekadašnje dane.

Organizirano loptanje na Babiću započelo je  prije šezdeset godina. Učitelj Jure Soldo, donio nam je prvu pravu nogometnu loptu, a dotle se igralo krpenjačom.

Mi djeca,  i oni stariji od nas, počeli smo igrati “pravi“ nogomet. Iz nedjelje u nedjelju, bivalo bi nas  sve više i više.
Svakog bi nedjeljnog popodneva s jedne strane pristizali Belje i Solde, s druge Perke, a s treće Grbešići i Cigići, koji su se osjećali kao domaćini jer su Babić smatrali svojim bunjištem.

Prvo bi igrali mi – djeca, kao predigra,  a kasnije bi uslijedio pravi okršaj između Gornjih i Donjih. Kod Gornjih je šef ekipe bio Blago Gejić, a kod Donjih Jozo Trća. Najbolji igrač iz tog vremena  bio je Ivan Grbešić – Brice. Zanimljiva je zgoda iz tog vremena, a svi je  se sjećamo. Naišla je iz paše  Petrovića krava i pojela Blagine gaće. Više se ne sjećam jeli to bilo pred njegov odlazak ili dolazak iz vojske.
Mi mlađi odrastanjem bi dobivali šansu uskakati među velike zvijezde. Moram priznati da su Gornji imali bolju ekipu, pa su više i pobjeđivali.
Sudac nam je bio učitelj Jure.

Kada nam je  za učitelja došao Zdenko Džeba, bio nam je veliko pojačanje, ali se to nije značajnije osjetilo na rezultatu. Mi smo i dalje gubili od Gornjih.
Tek dolaskom Gojka Zovke za učitelja, naš je rezultatski omjer značajno popravljen. Gojko je u to vrijeme slovio kao jedan od ponajboljih nogometaša u općini. Pristizanjem mlađih snaga Donji su počeli češće pobjeđivati.
Često smo igrali  utakmice i na općinskoj razini, te postizali dobre rezultate. Najveće su nam „mušterije“ bili: Oklaje, Trn, Ljubotići,  pa i drugi. U vrijeme pedesetih prošlog stoljeća, bili smo doista sretni igranjem na Babiću. Svi smo doista bili pravi prijatelji. Igralo se bez svađe i bilo kakvih incidenata.
Ja sam, kao i mnogi drugi, poslije svršene niže gimnazije, otišao u svijet. Dolazili smo ljeti, pa bi opet nedjeljom igrali na Babiću i s divljenjem gledali nove naraštaje, koji su svojim nogometnim znanjem nadmašivali nas starije. Neki su se od tih mladih afirmirali i u nekim nogometnim klubovima (Marinko Spajić-Maćo).

Polovicom  šezdesetih dolazi do preokreta jer je došlo do smjene naraštaja. Glavni suparnici bili s jedne strane Cigići i Perke,  a druge Solde i Belje. Većinom bi ovi potonji izvlačili deblji kraj.
Sedamdesete su ponovo izbacile u prvi plan stare rivale, Gornje i Donje.
Bilo je velikoga natjecateljskog žara, a frcale su nerijetko i iskre, mada su neki igrači bili u bliskim rodbinskim odnosima. Na štitu bi završavala uglavnom ekipa Gornjih.

Babić je osim nogometne imao i „gospodarsku funkciju. Na njemu su iskopane dvije lokve za pojenje stoke: Prokop i Tubina Lokva.
Mnogi su tu vrli (vršidba) i mlatili žito. Bila su brojna guvna (gumno): Pesića, Zelića,  Bećarovića, Petrovića, Mešića…
Ne znam zašto, i ne znam točno kada, se prestao igrati nogomet na Babiću. Šteta.
Ove neoštećene bijele vratnice zovu: Dečki vratite se na Babić,  ovdje igrajte nogomet.