DESETINA

Sve se zbilo potkraj devetnaestog stoljeća, kad je Austro-Ugarska već imala sve političke i gospodarske konce u svojim rukama. Zbog političke stabilnosti, i dalje je podržavala privilegije muslimanske elite (begova i aga), koja je nastavila, materijalno iscrpljivati osiromašeno seljaštvo.
Davno je prošlo podne, kad se začuo topot konjskih kopita. Iva, Anđelova supruga, znatiželjno je provirila kroz odškrinuta vrata i ugledala agu, koji je već bio sjašio s konja. Ugledavši je, reče: “Aj bona, disu ti muški?” Iva će sva zbunjena , “Ne znam, kud su otišli.” “Dobro kad ne znaš, ja ću ih onda pričekati.” I sjede ispod murve, očekajući  svoju desetinu. Uskoro prispi Anđel (1850-1918.g.), s ararom  punim kukuruza, pred agine noge. Kad ga aga ugleda, poskoči i prijeteći reče: “Kako ti Anđele bereš kukuruz, a mene ne pitaš? Di je agi kukuruz?” Otirući rukavom znojno i umorno lice, šutke prođe u kuću i učas se povrati sa sikirom u ruci i odrješito reče: “Nema više, ala turko, nego ala franko!” i udari ga ušicama od sikire po leđima, ne prestajući, sve dok ga nije onesvijestio. Potom je, beživotno  tijelo, prebacio preko konja i deknuo, u smjeru iz kojega je i došao.

Ilustracia: Matea Cigić

Aga se nije više pojavljivao, ali je Anđelu ubrzo stigao poziv iz Mostara, za sudsko ročište.
Sudski su sporovi uvijek bili preskupi za sirotinju, pa se po selu skupljalo maslo, da bi se mogli podmiriti odvjetnički troškovi. Po okončanju sudskog postupka, Anđel je morao podmiriti troškove parnice i manju novčanu odštetu, jer se aga brzo oporavio.