Dnevnik majčine ljubavi

Anica Soldo Centuša
Rat je tek počeo. Preživjeli smo nekoliko prvih bombardiranja iz zrakoplova. Izgledalo je kao smak svijeta. Oni bez radne i vojne obveze uzeli su djecu i sklonili se na sigurno. Sestra i ja morale smo ići na posao, pa smo ostale same u stanu u prizemlju na sablasno pustoj Pecari. Vojni policajac,rođak Pero ocjenjujući situaciju opasnom  jednu večer nas je pokupio, utovario kauč iz garsonijere i odveo u očevo rodno selo. Ujutro za kavom, doznali smo da je umrla tetka Anica. Centuša. U 91. godini. Bila je najdugovječnija u obitelji u kojoj se, po pravilu, rano umiralo. Složili smo se svi da nam je nekako logično da je tetka umrla početkom još jednog rata jer su ratovi bitno obilježili njezin život. Muž joj je u Prvome zarobljen na galicijskom ratištu i proveo i preživio godine u ruskom zarobljeništvu negdje u Sibiru, odakle je uspio pobjeći i vratiti se kući tek 1921.godine, a sinovi Karlo i Marko poginuli su u Drugome ratu. Najmlađi Stjepan je kao križar ubijen nakon tog rata. Nedjelja je, početak travnja. Najbliža nam je rodbina, pa nas je na ukop iz kuće pošlo petero, njezini mlađi brat i sestra i nas troje mladih. Dan je bio lijep, ali su iz daleka odzvanjale brojne detonacije. Kasnije smo doznali da su se na dan tetkina ukopa vodile žestoke borbe i da je oslobođena vojarna u susjednom mjestu. Kako je vrijeme bilo ratno i nesigurno, svećenik je pred kućom prije nego je pogrebna povorka krenula put groblja, predložio da na groblje ide samo najbliža rodbina. I doista, uz nas nekoliko iz rodbine samo je dvadesetak uglavnom starijih žena iz sela otpratilo tetku na seosko groblje Muškarca u civilu bilo je tih dana nemoguće sresti. Obred ukopa bio je skraćen na razumnu mjeru jer su na snazi bile pojačana zračna i opća opasnost. Stoga je i svećenik bio štur i nije uopće spomenuo sve strahote koje je preživjela tetka u svome ovozemaljskome životu.

Zasmetalo nam je što nije barem nekako naznačio iznimnost te uistinu osobite žene jer tad nismo shvaćali da je i svećenik u ratu samo čovjek. Koji se boji. Spuštena je tetka u neveliku i lijepu obiteljsku grobnicu uz usrdnu molitvu nazočnih. Kao da su nazočni molitvom odavali počast ženi čija je sudbina bila teška poput sudbine tragične grčke heroine. Na grobnici nije bilo upisanih imena makar sam znala da je imala veliku obitelj, osim imena tetkina muža koji je umro tridesetak godina prije.Nikakvo čudo. Poznatije od Centinih fijakera, maša,polivača, strugača, kanta, kova i ostale galanterijske limarske robe, bile su patnje kroz koje je prošao nakon rata. Godinama su ga bezrazložno mučili i zlostavljali u podrumu seoske gostionice koji je često služio kao pritvor uvijek kad bi se paranoicima u vlasti učinilo da tko ugrožava najsvetije tekovine. Nakon što ni poslije životinjskog prebijanja ne bi dobili tražene odgovore, posipali bi ga solju i polijevali vodom.

Životinjsko iživljavanje prekinuto je tek sa smrću uglednog limara, ali obiteljska agonija ni tad nije prestala. Veće je čudo bilo tetkina dugovječnost. Rodila je osmero djece. Četiri sina i četiri kćeri. Kad smo se popodne opet okupili oko zajedničke kave imali smo mnoštvo tema za razgovor. Razgovarali smo, naravno, o tetki i njezinoj obitelji. Prisjećali su se njezin brat i sestra kako su ih nakon rata, a da bi ih razdvojili i lakše uhvatili šesnaestogodišnjeg Stjepana u škriparima prognali najprije u Gacko, a potom u Zavidoviće. No, ni kasnija Stjepanova pogibija, a osobito neljudski postupci prema njemu i njegovu suborcu Jozi iz Busovače, te tetkini napori da dođe barem do kostiju svoga mrtvoga djeteta nisu slomili ni obeshrabrili tu snažnu ženu. Odnijela je tetka sa sobom u grob zapisano u dnevniku majčine ljubavi na srcu:Karlo (21), Marko (17) i Stjepan ( 17).Tema za klasičnoga grčkoga tragičara. Šteta je što su u pitanju ljudi i sudbine iz doba književne osrednjosti.

bk