Duga konapa

Nikada nije bilo lako sagraditi kuću, a pogotovo prije. Nekada je bilo potrebno obaviti puno predradnji da bi se kuća mogla početi zidati.

Nakon što se odrede dimenzije kuće i razmjeri teren, počelo bi se kopati temelje do tvrdih stijena zbog eventualno slijeganja podloge. Prostor na kojem se gradila kuća redovito je bio strm. Viši dio terena bi se kopao pa bi veliki dio prizemlja ostao u zemlji što je omogućavalo konstantnu temperaturu unutar kuće tijekom čitave godine. Ako je kuća građena na ravnom terenu onda se oko nje zidala sopa koja je imala funkciju zaštite kuće od brzog zagrijavanja i hlađenja..

Prvi pripremni radovi na zidanju kuće bili su prženje klačine u ogradi, jer su na taj način osigurali vapno koje je bilo neophodno za pravljenje maltera najprije od crvenice (vapno pomiješano s vodom i zemljom crvenicom bilo je jedini vezivni materijal), a kasnije vapno i pržina (pijesak) pomiješani s vodom. Cement se nije koristio jer ga tada nije bilo na tržištu Pržina se dogonila iz Brine u drvenim klašunima (sanducima) na konjima i magarcima. Veliki problem  pričinjavla je posvemašnja nestašica vode, kojom su tada svi oskudijevali. Vodu za pripremu maltera najčešće se donosilo iz daleka u burilima.

Također je bila dugotrajna priprema kamena za zidanje. Majstor(i) je danima klesao veće komade kamena za nadvratnike, nadprozornike i ćoše, ali i za vanjski dio zida koji je oslikavao majstorovo graditeljsko umijeće. To je ujedno bio najsporiji dio posla oko gradnje kuće. Nekada poznati dobrkovski klesari i zidari bili su: Slavko Grbešić – Medušić, Jura Grbešić, Ante, Crnjac, Stanko Grbešić – Lukić, Ante Soldo, Ivan Perko – Božalić, a od mlađih isticali su se Blago Grbešić – Gejić i Gojko Perko.

. Majstori su u selu bili cijenjeni stalež i uživali su velik ugled, pa su neki to dobro iskorištavali. Nakon užine  majstor bi znao  „ ubiti oko“ dok bi argeti miješali malter i pripremali kamen za popodnevno zidanje

Nakon obavljenih priprema  kretalo se u realizaciju započetog projekta. Priprema kamena i zidanje  povjeravalo se prokušanim i iskusnim seoskim majstorima. Majstorima su pomagali argeti koji su ručno miješali malter, dodavali kamen i popunjavali prazni prostor škaljom (sitni kamen). Što bi posao više odmicao argetima je bivalo sve teže jer su sav materijal morali visoko dizati u civarama po klimavoj skeli. Po dovršetku zidanja zidova, nastavljalo bi se s podizanjem vinčanica koje su s gredama učvršćivane velikim ručno izrađenim čavlima i  klanfama. Potom su se  na vinčanice postavljali merteci (rogovi), koji su se  pri vrhu vezali pantama. Ispod vrha svih merteka protezala se slimenjača koja je dodatno učvršćivala konstrukciju. Napokon su se na krovnu konstrukciju postavljale štrike i na samom kraju cigla (crijep). Sva neophodna građa, (osim štrike – letve) za izradu  krovne konstrukcije, prethodne je godine posječena i istesana od domaće hrastovine (strževina). U tom poslu posebno se isticao Jura Grbešić, Pero Cigić – Perka i Gojko Perko. Pri postavljanju crijepa neizostavno bi se na krovu izvjesila košulja koja bi nakon obavljenog posla pripala majstoru.

 Evo jedne šaljive zgode iz tih zaboravljenih vremena.

Majstori (crnčani) već odavno zidaju Manjinu kuću (Marijan Grbešić-Manja). Pri kraju tog teškog posla ostale su  samo  još lastavice (pročelja). Jedan majstor s argetima zida jednu, a drugi, drugu lastavicu. I kad je posao priveden kraju, majstori ustanoviše, da je jedna lastavica za metar viša od druge. Na to će did Pero  iz prikrajka Manji: “Ti si kenjac. Ti si za to kriv.” Manja mu odgovori: “Ma kako ću dide ja biti kriv.” “Kriv si, što si mu da dugu konapu,” zaključi did podbadanje.