DUGO PUTOVANJE


Prvi Hrvati doseljavaju u Australiju  početkom 19. stoljeća. Doseljavanje u tu daleku zemlju odvijalo se u više iseljeničkih valova. Glavni uzroci iseljavanja bili su ekonomske i  političke prirode.
Na temelju različitih pisanih izvora danas u Australiji živi od 200 000 do 500 000 Hrvata i njihovih potomaka. Najveća koncentracija hrvatskog iseljenog puka nalazi se u saveznim državama Victoria, Novi Južni Wales, Zapadna Australija i Queensland.

Vlatko Grbešić i Mate Hrkać u Traiskirchenu (Austrija) 1963.g.


Radi očuvanja jezika, vjerskog i etničkog  identiteta Hrvati su prije Prvog svjetskog rata počeli osnivati društva pod nacionalnim imenom. Veliku ulogu u očuvanju nacionalnog i vjerskog identiteta odigrala je Katoliča crkva, kao nositeljica duhovnog i kulturnog života iseljenih Hrvata.  Po završetku Drugog svjetskog rata  Australiju zapljuskuje brojno hrvatsko političko iseljeništvo u potrazi za  komadićem slobodnoga neba. Većina hrvatske mladosti nije vidjela svoju budućnost u jugoslavenskoj komunističkoj ideologiji.  Podređen politički i gospodarski položaj osjećao se na svakom koraku.  Nezaposlena mladost tjerana je na bijeg. Ilegalnim putovima prelazili su granicu,  a dio njih na različite načine stiže  do obala daleke Australije.
Mate Hrkać – Cupić najmlađe je, osmo dijete u obitelji Marijana i Janje r. Topić.

Nada Soldo Centić i Mate Hrkać Cupić vjenčani na Božić 1965.g.


Najstariji Jozo (1923), Iva (1929) i Ana (1931) umrli su u dječjoj dobi. Bože (1925) nestao je na Križnom putu 1945.g., samo su Ivica (1933), Anica-Slavka (1936.), Jakov (1938) i Mate (1941) doživjeli zrelu životnu dob i osnovali obitelji.
Otac Marijan-Cupa bio je  cestar u Boksitu i zarađivao mizernu plaću.  Ljetina je nerijetko podbacivala, a obitelj uz poteškoće preživljavala.
Nakon odsluženja vojnog roka (siječanj 1963.g.) Mate je bezuspješno tražio bilo kakav posao. Pokoji novčić zaradio bi nadničareći (na motici)  u vrijeme poljodjelskih radova. Ako bi društvo počastio kojom  rundom pića, sve bi brzo  iz džepa isparilo.
Posvemašnje siromaštvo i nezadovoljstvo željelo se premostiti bijegom  prije svega u zapadne i prekomorske zemalje. Željelo se ostvariti  ideale pravednijeg i slobodnijeg života. Na  putu ostvarenja sna prva se našla Slovenija. Mate i Vlatko Grbešić stigli su u selo Bočna kod Celja, gdje su na izgradnji ceste već radili susjedi Gojko i Žarko Marušić. Ubrzo im se pridružuje Stanko Grbešić Blažetić.  Uz svakodnevni rad jedina tema je bila kako se dokopati Austrije ili Italije. Matin stariji brat Jakov pokušao je prijeći granicu prema Italiji. Međutim, osujećen je i vraćen. Nakon duljeg vijećanja odlučuju se  domoći  Italije preko Sežane. Mate, Vlatko i Stanko na put kreću vlakom. Da ne bi upali u oči pograničnim organima u Sežani, iskrcali su se u Pivki, udaljenoj četrdesetak kilometara od granice. Tumarali su šumom po kiši dva i pol dana mokri, umorni  i gladni. Hodajući iznemogli i očajni, odluče da Stanko pokuca na vrata jedne kuće u Sežani i zamoli nešto za jelo. Starija ženska osoba odškrinu malo vrata i naglo zatvori. Par stotina metara dalje našli su se u „sigurnim“ rukama jugovojske. Nakon kraćeg „pranja mozga“ upućeni su na ispitivanje u Zagreb, potom Sarajevo i na kraju Mostar. U blagodatima Ćelovine „uživali“ su puna dva mjeseca. Ošišani na nulu pušteni su iz zatvora uoči blagdana Velike Gospe. Na Gospojinskom derneku Mate, Vlatko i Jozo Brekalo (Crne Lokve) kuju planove o novom bijegu. Mati je za novu avanturu novac posudio brat Jakov. Sutradan (16.8.1963.) već su bili u vlaku za Bočnu. Prenoćili su kod Gojka i Žarka Marušića i ranom zorom krenuli autobusom prema austrijskoj granici. Sišli su na posljednjoj postaji i ubrzo se dokopali šume. Nakon cjelodnevnog tumaranja šumom, začuo se prodoran „Halt!“ Osjetili su veliko olakšanje, kad su im lisičine stavljali na ruke. Konačano su stigli kamo su težili. Ubrzo ih policija predaje sucu istražitelju u mjestu Eisenkappel na ispitivanje, a potom u Klagenfurt. Nakon prikupljenih  informacija prepraćeni su u izbjeglički logor Traiskirchen pored Beča.  Privremeni stanovnici sabirnog centra uz Hrvate bili su Srbi i Muslimani. Ovdje su vršena dodatna ispitivanja i liječnički pregledi. Nakon izvjesnog vremena dobili su pravo na rad. Mate i Vlato zapošljavaju se u tvornici građevinskog materijala, a Jozo Brekalo bira vlastiti put. Nakon tromjesečnog rada prištedili su solidnu svotu novca. Kamp su svakodnevno posjećivali menadžeri imigracijskih ureda  Kanade, Švedske i Australije. Motivirali su ih besplatnim prijevozom, različitim propagandnim matrijalima i filmovima o visokom životnom standardu i radu u tim zemljama. Izabravši Australiju, Mate je želio pobjeći što dalje. Primamljive ponude nisu uspjele impresionirati Vlatka i odlučio se vratiti kući.
Mate se u Genovi 14. prosinca 1963.g. ukrcao na brod SS Sydney na jednomjesečno putovanje za Australiju. Ubrzo na brodu upoznaje Raspudića iz Lipna, Jolića iz Tomislavgrada, Šarića iz Rakitna… Nenaviknut na visoki komfor, Mati je putovanje bilo više nego ugodno. Dok je pramac sjekao nepreglednu morsku pučinu on se kupao u brodskom bazenu i uživao. Nakon prolaska kroz Sueski kanal brod je pristao u Adensku luku (Jemen).  Dok je osoblje užurbano opskrbljivalo ploveću grdosiju gorivom i ostalim potrepštinama, oni su u dokolici  s palube preostale austrijske šilinge dobacivali na molećivo  ispružene dječje ručice. Nastavak plovidbe praćen je promjenjivim vremenskim prilikama. Sve češće se manifestirala morska bolest pogotovo kod žena. Nakon uplovljavanja u zapadnoaustralsku luku Frementle dio emigranata se iskrcao, a Mate nastavlja plovidbu prema Melbourne-u, konačnom odredištu. Nastavak petodnevne plovidbe bijaše praćeno olujnim nevremenom, visokim valovima i brojnim poteškoćama. Gotovo nitko nije pošteđen  mučnine. Posluživala se samo suha hrana. Morali su se vezati za krevete  kako ne bi ispali za vrijeme spavanja.

Obitelj okupljena 27. srpnja 2019. u hrvatskom klubu Footscray  na proslavi prve pričesti
Prvi red s lijeva (sjede i stoje) nevjesta Helena, Andrea (Tony), prvopričesnik Mate (Tony), Marko (Tony) sin Marijan i Natali (Tony).
Drugi red stoje s lijeva: Ines (Tony), Maks (Robert), did Mate, baka Nada, Jana (Robert), Matea (Tony), navjesta Ana, iza kći Janja i sin Tony.
Treći red stoje s lijeva: zet Robert, Emily (Marijan), Marija (Marijan), Josip (Tony), Joseph (Robert), Ivan (Tony), Nikola (Tony).


Jednomjesečnoj odiseji  konačno je došao  kraj. Zakoračio je na čvrsto tlo najmanjeg kontinenta 14. siječnja 1964.g. Redovita procedura predviđala je  da sve zbjeglice moraju proći kroz imigracijski kamp Bonegilla smješten oko 300 km sjeveroistočno od Melbourne-a radi učenja engleskog jezika i upoznavanja s australskom multikulturalnom zajednicom. Kroz kamp je prošlo preko 300 tisuća europskih useljenika. Poslije 1973.g. vlasti napuštaju useljeničku politiku bijele Australije. Mate je ovaj korak  uspio izbjeći, zahvaljujući jamčenju budućeg kuma (upoznali se u Traiskirchen kod Beča)  Nikole Šutala iz Stoca, pristiglog mjesec dana ranije.Mate je sa Šutalom, Raspudićem, Šaravanjom (Lipno), Jukićem (Bugojno) i Božičevićem (okolica Ogulina) našao smještaj kod Ličana Pere Vukovića i njegove supruge u Footscray – predgrađu Melobourne-a. Drugi dan se zaposlio u tvornici automobilskih guma (Olympic Tyres). Tjedno je zarađivao 10 funti (australska nacionalna valuta do 1966.g.). Polovicu  je davao za stan i hranu, a ostatak stavljao u džep. Posla je bilo u izobilju, požrtvovno je radio i dobro zarađivao. Vikendom  se družio i igrao nogomet. Okupljali su se uglavnom oko NK Croatia. Željno su iščekivali nedjeljnu misu i duhovnu okrijepu. Legendarni dušobrižnik vlč. Josip Kasić neumorno je radio na očuvanju svijesti o pripadnosti katoličkoj vjeri, jeziku i kulturi velike hrvatske zajednice Melbourne-a. Zahvaljujući crkvi, ove vrijednote ukorijenjene su  u  treći i četvrti naraštaj australskih Hrvata. Sudjelovao je u različitim kulturnim, zabavnim i političkim manifestacijama hrvatske zajednice.
Veze s Domovinom bile su intenzivne i pune emocija. Nestrpljivo je iščekivao dan kad će sletjeti zrakoplov s ljubavi njegova života. Zaručnica  Nada Soldo Centić stigla mu je u zagrljaj 12.12.1965.g. Na Božić iste godine  sklopili su   brak u crkvi blaženog Nikole Tavelića u Clifton Hillu, Melbourne.

Ponosni did i baka s Mathew-om (Marijanov) profesionalnim australskim vojnikom

Oboje su samozatajno radili i štedjeli. Ubrzo im se rodio  željno iščekivani sin Tony (1966.). Nakon dvogodišnjeg napornog rada osigurali su vlastiti krov nad glavom. Obitelj su obogatili Marijan (1970.g.) i Janja (1977.g.). Djeca su im donijela veliku radost i snagu. Mate se u međuvremenu odlučio na vlastiti biznis. Osniva kompaniju i gradi obiteljske kuće za tržište. Uspješno se bavio tim poslom sve do umirovljenja 2013.godine. Nakon dvadesetogodišnjeg izbivanja, pred Božić 1983.,donose odluku o posjeti rodnome kraju. Djecu oduševljavaju šale i didova vedrina. Bake su ih svakodnevno zasipale ljubavlju i toplinom. Željele su im u svemu ugoditi. Sa zanimanjem su slušali priče iz obiteljske prošlosti i malim životnim mudrostima. Srca ispunjena toplinom i neizmjernom ljubavi prema rodnom kraju, vrijednosti su koje se vole  i od kojih se dugo živi. Vratili su se u novu domovinu napunjenih baterija, spremni na nove izazove. Supruga Nada uskoro napušta posao i potpuno se posvećuje obitelji. S veseljem su podizali djecu i ulagali u njihovu budućnost. Svi su danas ugledni članovi australskog društva i hrvatske iseljene zajednice. Tony je dipl. ing. kemijske tehnologije,  Marijan dipl. ing. građevine, a Janja je stekla diplomu iz humanističko-ekonomskih znanosti.
Svih troje obiteljski su ljudi. Tony (Hrkać)  i Ana r. Soldo (Dobrkovići) podižu devetero djece i razvijaju vlastitu kompaniju. Sin Marijan i Helena r. Cvitković (Našice) odgajaju troje djece i bave se obiteljskim biznisom. Zet Robert Čolina (Borčani, Tomislavgrad) i kćerka Janja s velikim žarom brinu o  peteročlanoj obitelji.
Did Mate i baka Nada zadovoljni su ostvarenim. Kako i ne bi kad je u kući uvijek živahno i veselo. Omogućili su bolji život sebi i potomstvu. Ponosni su na svoju veliku obitelj i brojnu unučad, njih 15. U dobrom raspoloženju provode umirovljeničke dane. Često s prijateljima i kumovima prebiru po mladosti i uspomenama iz starog zavičaja. Život u tuđini jest težak i često nemilosrdan,ali uz Božju pomoć i ljubav svojih bližnjih, samo je nebo granica, a ovi hrabri ljudi to itekako svjedoče svojim primjerom.

3 misli o “DUGO PUTOVANJE

  1. Smiljan Odgovori

    Predpostavljam da je članak odličan, poučan i pun povjesnih podataka, no ja to ne mogu pročitati, jer su slova sitna, a ne mogu se povećavati.
    Zato molim urednika portala, da omogući povećavanje slova.
    Ako triba platit ću mu kavu, a mogu dati i Cupinu banku -sutra!

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.