Struja je u naše selo došla davne 1959.godine. Prije njenog dolaska navečer su sve kuće iznutra bile mračne, tek se vidio pokoji odsjaj s ognjišta ili otvorenog fijakera. Ognjište je davalo oskudnu svjetlost, a oči bi zbog dima bile krvave i pune suza. Rijetke su kuće imale petrolejku odnosno Centinu luću koja je uz vatru na ognjištu bila jedini pouzdaniji izvor svjetlosti. Nešto kasnije su došli cilindri na kojima su mnogi zavidjeti sretnicima koji su ih imali. Zahvaljujući rudarima, neke su obitelji imale garabitnjače. Kuća koja je imala garabitnjaču s novim brenerom bila je metom mnogih cura koji bi pri njenoj jakoj svjetlosti za večernjih sila znale plesti i vesti ruvo za udaju. Tako se vidjelo, da bi se uz njenu svjetlost mogle i mrđelice brojit. Bolje kućno svjetlo često je bilo razlogom sila mladih ali i starijih osobito kada bi se češljala vuna ili demetio duhan za vagu. Bilo je to idilično vrijeme, puno različitih zgoda i junačkih priča.
Dolaskom struje mnoge su se seoske bajkovite priče raspršile poput mjehurića od sapunice, jer su njenom svjetlošću obasjani svi tamni kutovi kuće. Dječja mašta je smještala sve te neobične likove upravo u tamne dijelove kuće, koje su pripovjedači izvlačili, na oskudno svjetlo večernjih sila.
Radovi oko osvjetljavanja sela započeli su 1958.g. Posao je organiziran tako da je svakoj obitelji pripalo iskopati po tri rupe u koje će posaditi stupove posječene u vlastitoj ogradi, te prikupiti određena novčana sredstva za potrebe dovođenja električne energije. Radnici Električnog poduzeća Mostar, poslovne jedinice Lištica montirat će nosače i razvući žicu.
Ugradnja električnih instalacija po obiteljskim kućama prepuštena je golobradim mladićima koji su pokazivali veliku želju za primjenom tek stečenog školskog znanja iz fizike, jer kvalificiranih električara u to vrijeme gotovo nije bilo. Poslove oko elektrifikacije koordinirao je Jozo Grbešić – Jojić uz jednog od električara iz Lištice. Sreća je što kod ugradnje električnih instalacija nije bilo pogrešaka, koje bi mogle dovesti do kratkog spoja i kobnih posljedica.
Kućne instalacije bile su sastavljene od skromno izoliranih vodiča koje se uvlačilo u savitljive Bergmanove cijevi. Svaka je kućna prostorija dobila po jednu žarulju, a “kujina” još i šteker. O vanjskim žaruljama i noćnom osvjetljavanju puta do kuće, tada se nije razmišljalo.
Jedino je ugradnja brojila pripadala stručnoj osobi – električaru, dok je sve drugo urađeno po principu “sam svoj majstor”. Iznad Beljinih kuća postavljena je trafostanica za čitavo selo.
Radovi na izgradnji električne mreže i kućnih instalacija, dovršeni su prije kraja 1958.godine,
“Generalna proba” osvjetljavanja sela privilegirala je (uz pozamašan broj vinaca duvana) svatove Rade Cigića – Zelića, koji su prvi u povijesti sela imali na raspolaganju električnu rasvjetu.. Bio je to siječanj 1959.godine.
Prvi susret sa strujom, izazvao je kod svih seljana veliko oduševljenje, koje je izražavano na najrazličitije načine, jer se nije moglo vjerovati da je svaki kut kuće jednako osvijetljen.
Svjetlo je konačno zasjalo u ožujku 1959.godine.
Dolaskom u selo, tog čuda od tehnike, počeo se mijenjati tradicionalni način života. Prvi radioni (radio aparat) su kod ljudi izazivali čuđenje i znatiželju. Kako može čovjek stati u tako malu kutiju, pitali su se mnogi? Drugi su govorili kako čovjek čitav dan priča i pjeva, a nitko mu ništa ne daje jesti.
Prve radioaparate u selu su imali Grgo Spajić – Cvitanović, Ivan – Iko Cigić i Anđa Cigić – Markinica
Tadašnji su se seoski mladići za nedjeljnih popodneva okupljali u tim kućama radi slušanja prijenosa nogometnih utakmica i sve su im obitelji izlazile u susret.
Uskoro se počelo razmišljati o prvom televizoru, ali je ta “čarobna kutija” bila preskupa za prazne seoske džepove. Domišljatiji su predložili skupljanje duhana (“vinac duvana” po obitelji koja je sadila duhan) da bi namakli dovoljno novca za tu svrhu. Rečeno – učinjeno. Duhan su skupljali Jure Grbešić – Juka i Ivan Cigić – Pesić. Akcija je brzo i uspješno završena. Televizor je kao zajednička imovina postavljen u seosku školu potkraj 1962.godine.
Na mogućnost gledanja programa moralo se pričekati, jer na Veležu nije bio dovršen tv odašiljač. Kad je i ta smetnja otklonjena čitavo je selo pohrlilo u školu prvi put u životu vidjeti pokretne slike. Mnogi su se u nevjerici pitali jeli to moguće. Neki od starijih suseljana, su se kroz mnoštvo probijali, ne bi li iza te neobične kutije vidjeli kakvog čovjeka, a kad ga ne ugledaše, vrtili su glavom i odmahivali rukama govoreći: “Oslobodi Bože”.
Televizor se sporije probijao u selo zbog visoke cijene, a rijetki su tada sebi mogli priuštiti taj luksuz.
Puno se toga pozitivnoga dogodilo, od tih davnih dana do danas, zahvaljujući upravo struji.
