Poratne pedesete bile su bremenite mnogobrojnim poteškoćama. Desetkovano stanovništvo u poraću živjelo je na granici bjede. Prehrambene potrepštine moglo se kupiti jedino na točkice, a njih su mogli posjedovati samo privilegirani pojedinci koji su bili uposlenici u državnim poduzećima jer su dio plaće primali u točkicama, a drugi dio u novcu. Preostali puk mogao je o toj ‘blagodati’ samo sanjati.
U tom vremenu bio je samo jedan liječnik dr. Jure Grubišić koji je istodobno brinuo o zdravlju ljudi iz općina Posušje, Grude i (Lištica) Široki Brijeg. Možete zamisliti koliko je čovjek svakodnevno bio razapet između njegovih fizičkih mogućnosti i potreba čovjeka za kvalitetnom medicinskom zaštitom. Dr. Jure bio je iznimno plemenit čovjek, kojeg je narod iznimno cijenio, a on bi uzvraćao empatijom svakome tko bi mu se obratio.
Tada su u širokobriješkoj zdravstvenoj stanici bile samo dvije ordinacije, u jednoj je radio zubar Veno koji je povremeno dolazio iz Mostara, a u drugoj ordinirao je dr. Jure Grubišić. Dr. Jure je s radom uvijek započinjao točno u 8 sati, a koliko bi dnevno pacijenata obradio nije ovisilo o njemu već o broju pridošlih i svi bi bili obrađeni do podne bez obzira je li ih došlo deset, dvadeset, stotinu ili dvjesto. Do podne moraju biti svi gotovi i točka. U podne je doktor obvezno išao na ručak. U toj svakodnevnoj strci doktor je tako brzo prepisvao dijagnoze i terapije da je rukopis bilo nemoguće pročitati, a potom zdravstvene kartone obraditi. Marko Marić sređivao je kartoteku, i veli da najmanje pola dijagnoza nije uopće mogao pročitati. Onda bi Marko otišao do doktora i pitao ga što je napisao, a on bi gledao i gledao i sam nije mogao odgonetnuti što je napisao, onda bi dobacio Marku: ‘ Okreni der drugu stranu kartona da vidim koji je to pacijent.’ Kad bi mu Marko pročitao ime pacijenta, onda bi rekao: ‘A viru mu njegovu to mu je i to napisano.’
Dr. Jure Grubišić u opuštenoj svatovskoj atmosferi
Tadanje materijalne, i higijenske neprilike pogodovale su razvoju mnogih zaraznih bolesti. Ako bi se na nekom prostoru pojavio određeni broj oboljelih od neke bolesti proglašavala bi se epidemija Ovaj put se zaraza sručila na selo Ljubotiće. Naime tifus je vrlo opasna zarazna bolest, a prenosi se zagađenom hranom, pićem ili pak vodom. Nositelj zaraze bila je jedna Ciguša koja se iz Dobrkovića udala u Ljubotiće. Naime, Ciguša (Janja) tog je kasnog proljeća otjerala ovce u planinu na ljetnu ispašu i pri tom inficirana bakterijom trbušnog tifusa. Istom bolešću zarazilo se uz troje njene djece i veliki broj suseljana. Zbog epidemije tifusa u Ljubotićima te 1957.godine uključeni su svi eminentniji epidemiolozi s kojima je raspolagalo tadanje zdravstvo BiH. Više su dana boravili na zaraženom području i kombinirali kako rješiti nastali problem. Tada na području BiH nije postojao niti jedan zadovoljavajući stacionarni kapacitet u kojem bi se bolesnici mogli izolirati. Na koncu je povjerenstvo donijelo odluku o zatvaranju osnovne škole na Privalju, a učionice su privremeno pretvorene u bolesničke sobe (stacionar). Ubrzo je sve pripremljeno za prihvat bolesnika. Organizirane su sobarice i kuharice, a na Markova pleća pala je sva odgovornost vođenja novootvorene bolnice. Potom je krenula akcija zbrinjavanja bolesnika. Vozač Franjo Slišković i Marko kao stručna osoba morali su obaviti posao zbrinjavanja bolesnika toga dana do mraka. Iako su obojica bili momci, a bio je Ilindan i dernek na Trnu, za njih nije bilo popusta.
Doktor bi dolazio u posjet uglavnom jedanput tjedno ili na poziv rukovoditelja bolnice. U svemu tomu nisam bio svjestan odgovornosti koja mi je natovarena, veli Marko. Bio sam odgovoran za 35. do 40. zaraženih ljudi, a tek sam bio svršeni srednjoškolac koji o novonastaloj situaciji gotovo ništa nije znao kao ni o vođenju bolnice. To govorim s ove vremenske distance, a tada sam mislio posve drukčije. Završio sam medicinsku školu, tko će mi biti ravan u znanju i što se loše može meni dogoditi, mislio sam. Tek sad znam koliko tada ništa nisamništa znao. Vidite, koliko sam bio zelen i naivan. Nitko me nije pitao za radno vrijeme. Boravio sam među bolesnicima dnevno 24 sata. Nije mi padalo na pamet da bi mi to netko trebao platiti malo više.
Nakon zbrinjavanja oboljelih, nastavilo se s epidemiološkim istraživanjima. Trebalo je pouzdano utvrditi od kud je stigla bakterija Salmonella typhi uzročnik tifusa. Tragajući za kliconošom put je istraživače odveo u planinu. U ovom slučaju kliconoša je osoba koja je prebolila trbušni tifus i koji nije do kraja izliječen. Uzročnici ove bolesti zadržavaju se u crijevima ili pak čuče u žućnoj vrećici i odatle se uglavnom izlučuju mokračom i stolicom. Možete sami zaključiti na koji je način tadanji čovjek rješavao svoje fiziološke potrebe i koliko se mogao brinuti o higijeni tijela.
Kliconošin planinski stan bio je upravo pored malog vrela, tako da je voda posvuda uokolo raznosila uzročnike tifusa. I ta Ciguša koja je dotjerala ovce na ljetnu ispašu, zaražena je od kliconoše i s planine su je dotjerali na konju jer zbog temperature i iznemoglosti nije mogla sama doći pješke. Tako se tifus preko nje proširio po Ljubotićima. Tadanja vlast privremeno je oduzela čatrnju Grgici Galiću s Privalja, iz koje će se bolnica opskrbljivati vodom. Privremeno oduzimanje čatrnje proizašlo je iz bojazni da će se voda uzimati s nedovoljno opreza i to može uzrokovati novu epidemiju i zato je voda bila stalno pod ključem. Na svu sreću operacija je uspješno okončana nitko nije umro i nitko nije ostao kliconoša, i svi su otpušteni kući kao zdravi. I kad je sva procedura dovršena pri otpustu troje djece nanovo je dobilo temperatu od 40°C. Iako je prvi simptom bolesti temperatura, nitko nije znao što se desilo. Međutim, jedan od pacijenata prišapnuo je Marku: ‘Ja bi Vama nešto rekao nasamo, ako nećete nikome kazati’. Marko je samo potvrdno kimnuo glavom. ‘Njihova majka, nastavio je govoriti krišom, nakon obroka skuplja ostatke kruha i sira i stavlja ih u slamaricu pa ih noću budi i daje im jesti’. Marko je samo nadodao: ‘Aha, u tom grmu leži zec.’ Kod liječenja ovakve bolesti mora se provoditi stroga dijeta, a dopuštena hrana može se konzumirati u vrlo ograničenim količinama zbog oštećenosti tankog crijeva jer može doći do njegova pucanja. Jedne prilike zavirio sam u slamaricu i našao ostatke hrane koji su postali uzročnikom novih zdravstvenih nevolja njene djece. Rekao sam Ciguši da djeci na taj način ne smije više pomagati i stanje se ubrzo popravilo. Proces je završen vrlo stručno, može se slobodno reći knjiški, odnosno strogim poštivanjem procedure. Strogo se vodilo računa o higijeni, a terapija je provođena s antibiotikom Kloramfenikolom koji je imao širok spektar djelovanja. Što se tiče dezinfekcije ruku, strogo smo poštivali proceduru. U jednom lavoru prane su ruke, a u drugom je bilo dezinfekcijsko sredstvo u koji su se umakale ruke i pacijent ih nije smio brisati već čekati da se na zraku osuše. Istom režimu higijene podvrgnuti su bili i pacijenti i osoblje. Na ulazu u stacionar bio je otirač koji je natopljen dezinfekcijskim sredstvom, a pri prijelazu praga čekao je drugi otirač s istim sadržajem. Postupak je bio isti pri ulazu i izlazu iz stacionara, tako da se prijenos zaraze sveo na minimum. Marko je unatoč velikim iskušenjima s odličnim uspjehom položio ispit zrelosti, zahvaljujući skromnom stručnom znanju, ali i velikoj dozi sreće. Vjerujemo da je Marku to iskustvo i danas na ponos, ne samo kao medicinaru nego i čovjeku.