Finale sad i nekad

Poslije mnogo godina, opet sam ovdje. Bio sam na finalnoj  utakmici između nogometaša Dobrkovića i Ljutog Doca. Prvi put sam na novom stadinu „Pecara“. Koji štimung, koja atmosfera. Prelijepi ugođaj. Zeleni travnjak. Sjeverna tribina skoro popunjena sa crveno – zelenom bojom, navijači Ljutog Doca, a južna popunjena plavom bojom, navijača Dobrkovića. Oko mene, moji dobkovćani, neki za mene, novi ljudi, veseli i razdragani, sretni. hrvatske zastave, vijore se i kod jednih i kod drugih. Prije početka utakmice, svi stojimo i pjevamo Lijepu našu. Prvo poluvrijeme, u ravnopravnoj utakmici, Ljuti Dolac vodi sa 1:0. u drugom poluvremenu nije bilo golova, uz više šansi, dobrkovćana koji nisu uspjeli izjednačiti. Ljuti Dolac je pobjedio, ali, uz više sreće, moglo je biti i obrnuto.

Za mene, a stekao sam dojam i za cijeli stadion, nije bilo važno, tko je pobjednik. U ovakvom dekoru i prijateljskoj atmosferi, čini mi se svi smo bili pobjednici. Ovi dečki što danas igraju pokazali su puno i dostojno su nastavili jednu dugu tradiciju igranja nogometa u Dobkovićima.

A počeli smo davne 1952. godine, kada je učitelj pokonji Jure Soldo, donio prvu pravu nogometnu loptu na legendarni Babić. Gledajući ovo finale na Pecari, navirala su mi sjećanja, a najviše na finale iz davne 1954 godine, kada smo se sastali na tada gradskom stadionu „Puringaj“. Igrali smo protiv, tada renomiranog protivnika Oklaja. Nismo imali dresove, a da bi se prepoznavali, mi smo do pasa bili goli, neki od nas igrali su čak i bosi, na „travnjaku“ bez trave s puno sitnog oštrog kamenja. Nismo imali hrvatsku zastavu, a i da smo je imali, nebi je smjeli razviti. Ali u srcima  imali smo i zastavu i Lijepu našu, a igrali  smo srcem i velikim zadovoljstvom u ambijentu, koji  baš i nije  sličio ovom današnjem. Za osvježenje, stajala je iza gola jedna kova vode iz koje smo svi pili.

A utakmica!?. Iznenadili smo renomiranog protivnika i pobjedili sa 3:0. Bio sam golman. Bacao se unoge, odbranio čak i penal. Krv je tekla iz koljena, ali nije to bilo važno. Oni nama nisu mogli dati gola. A u napadu je briljirao  Ivan-Brice Grbešić, dao je dva gola, a Blago Grbešić – Gejić, treći, glavom. Tada su za Dobrkoviće igrali: Jozo Cigić-Ćogor, kapetan, Bože Cigić-Pesić, Franjo Cigić-golman, Miljenko Ćorić, Tomislav Ćorić-Ćoma, Zdenko Džeba-učitelj, Blago Grbešić-Gejić, Ivan Grbešić-Brice,Ivan Grbešić-Pikul, Jure Grbešić-Jukica i Marko Perko-Šuša. Trener nam je bio učitelj Jure Soldo. Od te pobjedničke momčadi, nažalost još  smo četvorica živi.

Po mojoj procjeni, ovdje na „Pecari“ skupilo se preko 3.000 gledatelja. Nas je tada gledalo oko 300 navijača, uglavnom mladih i djece. Našim roditeljima nismo smjeli ni reći da igramo utakmicu, jer bilo je važnijeg posla.

Poslije utakmice, spremala se velika fešta, vezana za nogomet i za još neke druge obljetnice. Nisam baš siguran, da fešte posvećene nogometu i sportu uopće, na kojima se toči alkohol i jede do iznemoglosti, pozitivno djeluju na nove generacije nogometaša i uopće mladog naraštaja. Ali, možda ovo kažem, jer sam puno puta bio u sličnim prilikama u Švedskoj. Šveđani isto proslavljaju sportske uspjehe, ali puno skromnije. Dijeli se „varm korv“ (kobasice s roštilja, slične našoj hrenovci),kava i sok. To je tradicija. A alkohol! E to bi bio skandal. Pa opet bude lijepo i veselo.

Franjo