Gorki kruh švercerski

Prvi spomen uzgoja duhana u Hercegovini seže u drugu polovicu 17 stoljeća. Tada je naime prvi puta u nelegalnoj trgovini duhanom uhvaćen jedan švercer iz Hercegovine. Zbog nedopuštene rabote dotičnog su snage reda ubrzo stavile iza rešetaka.
Monopol nad uzgojem i prometom duhana i duhanskih proizvoda prvo je uvelo Osmansko Carstvo a preuzela Austro- Ugarska monarhija. Od tada pa sve do danas nijedna se država nije odrekla duhanskog monopola.
Lošom klasifikacijom duhana  i niskim cijenama država je u Hercegovini uzgajivače gurala na rub društva a švercere stavljala izvan zakona.
Maćehinski odnos države prema saditeljima duhana  doveo je hercegovačkog seljaka na rub egzistencije. Na crnom tržištu za kilogram hercegovačkog duhana mogla se postići  i deseterostruko viša cijena. Od hercegovačkog  duhana dobivale su se ponajbolje cigarete iako je isti bio najlošije klasificiran. Duhan se uz suglasnost države uzgajao još  u Srbiji, Vojvodini, Crnoj Gori, Dalmaciji i Makeoniji. Jedino je makedonski duhan kvalitetom mogao parirati hercegovačkom. Međutim, klasifikacija hercegovačkog duhana uvijek je bila najlošija iako su ga pušili  državnici, generali i političari toga vremena.
Ilegalna trgovina duhanom uzima sve više maha. U borbu protiv šverca država angažira finance („vilanci“) koji su obilazili parcele zasađene duhanom, brojali sadnice i listove, višak čupali i pisali stroge kazne. „Otkupne cijene duhana nisu mogle pokriti troškove proizvodnje tako da je seljak pri predaji svakog kilograma duhana trpio materijalnu štetu“ (Narodni poslanik dr. Riđanović Muhamed: Stenogramske beleške Narodne Skupštine Kraljevine Jugoslavije, Beograd 4 marta 1937, knjiga 2, str. 874). Strogi monopolski zakoni branili su seljku  pravo na sadnju duhana (pušarina) za vlastite potrebe. Država se s podanicima surovo obračunavala da bi  sačuvala monopol i važan izvor prihoda za državnu blagajnu. Svakom uhvaćenom šverceru odrezana je visoka novčana globa (do 50 000 dinara) koja se mogla preinačiti u  zatvorsku kaznu.
 Tek stvaranjem Banovine Hrvatske 1939.g. otkupne cijene duhana postale su nešto podnošljivije hercegovačkom seljaku.
U spriječavanje šverca duhanom Kraljevina SHS (Jugoslavija) organizira mrežu doušnika i zasjede sastavljene od vilanaca i žandara. Sukob je postajo  sve izvjesniji. Stoga su se šverceri kretali bespućima uglavnom noću a danju odmarali. Nije dugo trebalo čekati na prve žrtve.
Hercegovačkom puku ostao je u memoriji  krvavi događaj iz 1919 godine. Te kolovoške noći skupina od petnaestak švercera kretala se preko planinskih vrleti put Bosne. Na prostoru između Konjskog i Mučinovca pripucala je bez upozorenja Svatoševa zasjeda. Smrtno su pogođena  braća Ante i Mate Lozić iz Vitine i  Mate Sušac iz Grljevića (Lozića zet). Iako teško ranjen preživio je Ivan Brkić iz Grljevića   Tragični događaji silno su uznemirili čitav kraj. Unatoč Svatoševoj beskrupuloznosti i novim prijetnjama,  narod i šverceri morali su živjeti.  
Probrana  ekipa spremala se mjesec dana, osvetiti nevino prolivenu krv. Uz Juru Rezu stao je Andrija Dumančić – Babić, Ante Zlomislić – Aleksić i Pero Zlomislić – Žuce.  
Složnu družinu  Svatoš je pod svaku cijenu želio zaskočiti. Ovaj put su lovci postali lovina. O tom događaju zorno svjedoči guslarska pjesma Jerke Reze iz Sutine.

BRAĆA LOZIĆ*

Na tisuću i devetstotina devetnesta to biše godina

Braćo mila od ljubuškog kraja

Tuđa majka porodila zmaja i odgojila ljuta kano diva

U Rakitnu vilanac je biva

Malo vrime u Rakitnu bio

A dosta je majki ucvilio

Samo jednu što je ucvilio tri njezina sina je ubio

Prezimenom to Lozići biše na Rosuljam život ostaviše

Od Cvatoša krvopije prave za duhan su izgubili glave

Žene plaču, mala djeca cvile izgubiše roditelje  mile

A nevini očevi ne znaju da su mrtvi u tuđem kraju

Znaju žene sirotice prave, oj Cvatošu ne nosio glave

Ovo bilo teško je slušati za sinovim kako cvili mati

Ona cvili pet mjeseci sviju i Cvatoša kune krvopiju

Oj Cvatoše krvopijo muška tebe tvoja pogodila puška

Grijeh si težak učinio Bogu ja ti ovo oprostit nemogu

Ova kletva ne bješe mu laka majka rodi većega junaka

Iz Sutine porodice lipe Juru Rezu pokojnoga Stipe

Poznat bio jer je svukud hoda noseć duhan do Bosanskog Broda

A i čuven da to više nema jednu večer se u Bosnu sprema

Jure sebi poziva mladića krasna momka Antu Zlomislića

Ante biše razvijen u tijelu takvog nema u Rakitnu selu

Oči crne a kosa mu smeđa ima momak metar preko leđa

Još je Jure probrao od sviju krasna momka Dumančić Andriju

I on biše momčetina krasna i pogleda bio je opasna

Čvrstih nogu a jakih mišića malo danas takvih je mladića

Krasna ova sva tri su mladića poveli su Peru Zlomislića

Četverica u partiji biše Aleksića kući dolaziše

Dok još nisu uprtili žake Jure daje savjete ovakve

Braćo mila od nas svaki znade krvopija filanac imade

Nećmo bježat braćo Jure veli jer on i nas pogubiti želi

Džaba bižat stignut će nas zrno pa će biti našoj majci crno

Čim zapuca mi ćmo odmah stati u ruke se njihove predati

Ruke nedaj povezati zdravo nek nas gone u kasarnu pravo

Ako braćo dođe baš do toga neka drži svaki po jednoga

Mi ćemo lako svladati filance kad nemamo na rukama lance

Suho vrijeme putovanje tvrdo zdravo došli u Debelo brdo

I tu malo počinuše tada susrete ih nekakva ograda

Kad su bili ogradi na klanac tad iz puške opali filanac

Ruke u vis a  duhan na travu za njeg će te izgubiti glavu

Oni staše duhan ne baciše nego ruke u zrak podigoše

U tom viče Cvatoč na filance sva četiri vežite u lance

Jure Rezo rad junačkog roda filancima je vaku riječ doda

Mi se vezat ne damo nikako u kasarnu gonite nas vako

Ako bi ko možda bježa od nas vi pucajte oružje je kod vas

S tim filanci zadovoljni biše odmah Peru naprijed postaviše

Za svakim je po jedan filanac a za Jurom filanac Cvatoše

Kad se s njima nazad povratili svaki misli što su govorili

Jure Rezo rad junačke krvi Jure opet započima prvi

Znadeteli   braćo što smo rekli nismo žene pa da bi porekli

Na Cvatoša Jure se navali odmah Cvatoš iz puške opali

To je bilo iste noći vedre Juri zrno prođe pokraj bedre

A kad Juru barut malo sprži razljuti se pa ga jače drži

Jer je Jure momak krvi muške uhvatio po sredini puške

Na pušci je bila  bajoneta koja Juri strhovito smeta

Jure sebi pomoćnika traži neće Pero ništa da pomaže

Jure nato što ću mili Bože

Na Juri su sada rane mnoge pa ga Jure slomi preko noge

Uze Jure jedan kamen veo pa Cvatoša udari u čelo

Kako ga je jako udario misli Jure da ga je ubio

Jure Anti primiče se bliže a Cvatoš se na kolina diže

Pita pušku al ne može glasno oču Jure i biše mu jasno

Kad se Jure Cvatošu vratio ovako je njemu govorio

Diži ruke svevišnjemu Bogu ja te noćas osuditi mogu

Osudi ga tad Jure veselo puče puška smiri ga u čelo

Pade Cvatoš pokraj druma puta opet Jure Anti doskakuta

Da vidite sokolovi mladi ma šta Ante od filanca radi

Pritiska ga Ante toga časa da filanac opće nema glasa

I Andrija brate svoga tuče stoji jeka sve doline huče

Odjekuju doline i strane od plakanja i  od udaranja

strašna jeka daleko se čuje sve zaspale ljude probuđuje

pa iza sna iz kuća iskaču pa i oni od žalosti plaču

strašna jeka i velika huka misle ljudi švercerim je muka

ova muka biše noćas svima a naj više biše filancima

kad je noći oko pola bilo ušuti se plakanje nemilo

više uke opće ne bijaše kada Ante Juri govoraše

dragi Jure ne smatram te kriva da ga nisi ostavio živa

Cvatoš metak dobio u čelo nato Jure uzvrati veselo

Od Cvatoša više se ne plaši čini mi se svi su živi naši.

Jedini svjedok tragičnog  događaja bila je sablasna tišina. Zavjetovani na šutnju razišli su se svatko sa svojim teretom na leđima.
Jure i Aleksić  uskoro su se dokopali Amerike. Andrija je gradeći bačve i badnje išao od kuće do kuće i zabacivao istražnim organima tragove.
 Zbog dugog jezika jedne žene istraga je konačno počela davati rezultate.  Zbog nedostatka dokaza Pero je nakon jednomjesečnog ispitivanja pušten iz pritvora. Iako u dalekoj Americi Jure i Ante nisu imali miran san.  Nakon kratkog vremena odlučili su se vratiti i suočiti s istinom.  Sud im je odredio visoke vremenske kazne. Andrija je  izišao iz  ilegale i dragovoljno se prijavio sudrugovima u zatvor.
Rođenjem budućega kralja Petra  II Karađorđevića 1923.g.  mnogi su  kažnjenici amnestirani.  Među oslobođenima našla se i Jurina  grupa.  
Što je vrijeme više odmicalo  strasti su se smirivale a raslo grizodušje. Jure je navodno jednom zgodom rekao: „Neka su oni pobijeni, ali što sam to ja mora učinit.“ Potkraj pedesetih odselio je s obitelji u Slavoniju i tamo zauvijek ostao.

*Pjesmu je naizust izdeklamirao Rade Pavković iz Zagreba