Gospojina – blagdan, dernek i tradicija

Za svaki važan događaj, a osobito blagdan vrše se sveobuhvatne pripreme koje će ga učiniti svečanim i nezaboravnim. Gospojina je blagdan koji ima duboko vjerničko i kulturno značenje u memoriji ovoga naroda. Za njega se pripremamo duhovnim pripremama-devetnicom koja je posljednjih desetljeća po broju vjernika, prerasla u najposjećenije marijansko „svetište“ u Hrvata. Tijekom devetnice Gospa okupi oko 100 000 svojih vjernih štovatelja koji joj se svojim zavjetima i prošnjama ponizno utječu. Za Gospin blagdan okupljaju se mnogobrojne obitelji koje su zbog različitih potreba razasute diljem Svijeta.

Za taj velebni vjerski i duhovni događaj, najzaslužniji su  pratri, koji su to osmislili, a vjerni puk široka srca prihvatio.

Kao dijete majka me je vodila na devetnice, iz kojih su mi ostale predivne uspomene na dane kada se Gospi zavjetovalo i bosonogo dohodilo. Samo Gospodin i Gospa znaju za koje su potrebe žene zanosno krunicu molile i na koljenima oko Gospina kipa lizle.

Na Gospojinu je od rane zore preko Babića tekla neprekinuta rijeka Gospinih hodočasnika iz Crnih Lokava, Kočerina i Ljubotića. Dok smo čuvali janjce, snažno je odjekivala molitva i pjesma Gospinih hodočasnika.

Nakon pučke mise koju su predvodili vrsni propovjednici (sjećam se pok. fra Mladena Barbarića) narod se spuštao niz Grabovinu prema rijeci Lištici koja je uz hladovinu nudila osvježenje . Svaka boitelj je u brzdaru ili čobanskoj torbi nosila užinu. Za Gospojinu se redovito klalo kozle ili janje, pa je bilo lešo mesa, sira, pršuta, uštipaka, šuškavaca, kruha, a bostan se hladio u rijeci. Popila bi se i pokoja boca vina, donesena iz nedalekog granafa. Pivo je u to vrijeme bila rijetkost, a točilo se u krigle iz velikih drvenih bačava. Nakon užine i kraćeg odmora, roditelji s djecom bi se uputili kući jer treba pustiti ajvan na pašu. Kućedomaćin bi pri polasku ponio na ramenu bostan koji bi se nerijetko do kuće na putu razbio. Majka bi kćeri rekla i kažiprstom priprijetila: „Da si mi za vidika kući došla.“ U ćindiju, kad bi vrućina malo splasnula počeo bi dernek – šetnja momaka i djevojaka. Šetalo se gradom u oba smjera. Bila je to prigoda upoznati momka ili djevojku, baciti pogled ili joj namignuti, pa kasnije možda i prošetati. Ta nije tada bilo drugih izlazaka ili kafića, nego samo nekoliko derneka kroz godinu (Petrovdan, Ilindan,  Gospojina, Mala Gospa…). Dernek bi završavao po zalasku sunca, a momak bi otpratio curu do njezine kuće. Za tu prigodu, bio je običaj osobito kod cura šivanja nove garderobe tj. haljina ili suknji i bluza, pa su u predgospojinsko vrijeme šnajderice imale pune ruke posla jer je konfekcija tada bila još u povojima.

Danas je drugo, potrošačko vrijeme, pa dernek ne završava s prvim sumrakom, nego tada tek počinje. Uz zaglušujuću glazbu i zamagljene oči, zabava traje do ranih jutarnjih sati.