Grbešića mlinica – Dobrkovići

Nekada je rijeka Lištica imala puno veće značenje za svakodnevni život čovjeka, nego što ga ima danas.U vremenu materijalne oskudice, vrvjela je brojnim mlinicama koje su danonoćno okrećući mlinski kamen, pretvarale žito u brašno. Žito je do mlina stizalo na magaretu ili konju, pa je bilo neophodno sagraditi ar, u kojem bi životinje odmarale, pogotovo za loša vremena ,dok se žito ne samelje. Za samljeti tovar žita (100-120 kg.) bilo je u prosjeku potrebno do tri sata, pa su ljudi u međuvremenu znali u obližnjem gradu obavljati i druge poslove. Oni koji bi pristigli iz udaljenijih sela, našlo bi im se u brzdaru (kožna vreća od ovce ili koze) uštipaka, sira i suhog mesa, a mlinar bi osigurao vina po pristupačnoj cijeni, pa bi se ponekad znala zaoriti i ganga.
Od mlinice su nekada živjele čitave obitelji, koje su imale i do petnaestak članova. Tadašnji je seljak vjerovao da mlinica vrijedi “više od dva imanja” jer je ujam bio dobra zarada.
Žito se u mlinicu dogonilo od Rakitna i Posušja pa sve do Dužica, Buhova i Grabove Drage, osobito za sušnih mjeseci kada su lokalni potoci nestajali, a Lištica jedva vukla. Tada se puno više vremena čekalo na red, jer je radio tek po jedan ili dva mlina u svakoj od mlinica.
Mlinica je bila susretište poznata i nepoznata svijeta. Razgovaralo se i prigovaralo i ponešto novo saznavalo. Može se reći, da je mlinica u to vrijeme bila središte društvenog života ovoga kraja.

Vršidba žita s konjima na guvnu

Trebalo je uložiti puno truda dok bi žito s njive stiglo u mlinicu. Poslije žetve, žito se ručno mlatilo ili se s konjima vrlo na gumnu, da bi zrno odvojili od slame. Potom se žito redilo da bi se odvojila pliva (pljeva) o krušnog zrna. Ako se sijao ječam, šilj ili karišik bilo je još dodatnih poslova kojima bi se odvajala opna i brk (osje) sa zrna. Taj se postupak odvijao gruvanjem žita u drvenom varićaku i dodatnim ređenjem uz lagani povjetarac. Jedino pšenica, kukuruz i raž (ozimica) nisu zahtijevali dodatnih poslova. Svako žito je moralo proći postupak sušenja da se smanji udjel vlage u zrnu i tako kvalitetnije samelje.

Mlinski kamen se davno prestao okretati

U mlinicu se išlo često, jer je tovar brašna jednoj prosječnoj obitelji dostajao tek 18-20 dana.
Svi su pomlioci bili dužni davati ujam (naknada za mljevenje uzimala se u brašnu, oko 5%). Iz tih vremena ima dosta zgoda na račun ujma. Dotjerao pomlioc žito u mlinicu, pa ode u grad obaviti još koji posao.Nakon povratka reče mlinaru; ako uimlješ pola ja sam tebi dužan, ako trećinu ti si meni. Ili. Pita susjed susjeda, kod koga ide samljeti? On mu odgovori, da će kod kuma jer će mu samljeti bez ujma. A kad mlinar ugleda pomlioca reče: evo kuma bit će dva ujma. Kako vidimo, kumovska su očekivanja bila nepomirljiva.

Današnji izgled nekadašnje Grbešića mlinice

Danas, ponajviše zahvaljujući čovjekovu nemaru, ali i zubu vremena, imamo zapuštene i oronule mlinice, dok neke srušene već su odavno u korov zarasle. Među takve spada i Grbešića mlinica. Do sada nismo uspjeli saznati,tko ju je i kada sagradio. Nitko ne zna, jesu li Grbešići naručili njezinu izgradnju ili su je kao gotov objekt od nekog otkupili. Samo se zna da je brašnom odnosno kruhom i purom najela mnoga gladna usta.
Na potezu od Borka do fratarske mlinice , osim Grbešića, nekada je u funkciji bilo još deset mlinica (Lončarova, Penavića, Jelića, Mandića, Ćavarova, Rezića, Bošnjakova, Matanovića (Naletilića), fratarska i najstarija mlinica “Ćemer” koja je sagrađena 1634.g. Sveukupno njih jedanaest. Bio je to solidan mlinarski potencijal koji je u osmosatnom radnom vremenu mogao samljeti i do 16 000 kg. žita.

Grbešića mlinica je imala po prilici dvadeset pet ortaka (suvlasnika) a najveći dioničari bili su Ravići i Nikolići jer im je Grbešića kovač (dalji srodnik kome je zaboravljeno ime) dokupio veći udio. Mlinica je raspolagala sa šest mlinova te dvije stupe(stupalo se sukno za jačerme, haljine, džoke, bluze, koparane i klašnje-muške hlače) i jednim badanjom (valjali se gunji i čobanske kobanice).
Četiri su mlina bila u vlasništvu Grbešića. Od dva preostala mlina, jedan je pripadao Zovkama iz Oklaja a drugi Stanku Jeliću iz Pribinovića. Mile Grbešić-Blažotić prodao je Stanku svoj udio, najvjerojatnije tijekom II. svjetskog rata.
Mlinarskim poslovima bavili su se brojni Grbešići, od kojih ćemo spomenuti samo Marka Grbešića-Zovinovića, Ivana Grbešića-Galušića i Jozu Grbešića-Pucu.
Po pričanju svjedoka, posljednji je put mlin zasut 1970.godine. Od tada je koš prazan, kamen mlinski se više ne okreće, žita nema, a nema ni domaće pure.

Unutrašnjost mlinice