Izgradnja crkve u Dobrkovićima

Prigodom prve obljetnice početka gradnje naše filijalne crkve, jedna od točki slavljeničkog programa bila je guslarska  pjesma Stanka Crnjca. Deseteračkim pjevanjem zorno su prikazani volja i zanos  vjernog dobrkovskog puka, koji je bio spreman na brojna odricanja i žrtve da bi ostvario svoju davnašnju želju.
Prepuštamo vas Stankovim davorijama.

Gusle moje, davorijo stara,
Zaguslite da vam nema para
Jednu davnu zapjevajmo želju
Crkvi ovoj i njenu temelju!

Na tisuću i devet stotina,
Osamdeset bijaše godina.
Prvi osmog, šesnest sati biše
U povijesti od tad će da piše
Što se desi u malenom selu:
Svoju davnu ispuniše želju.
Zapamtit će to Dobrkovići
Dokle budu po svijetu ići.
Crkvi temelj kopat započeše:
“Hvala Bogu!” svaki od njih reče.
Sve je došlo, veliko i malo,
Muško, žensko i mlado i staro.
Tu se cijelo iskupilo selo,
Kopat složno s pjesmom započelo.
Svatko krampu i lopatu ima-
Gledati ih bijaše milina.
Bilo ih je od svakih zanata:
Od težaka sve do doktorata.
Kad fra Zdenko blagoslov izmoli,
“Misusovo!” glasno se zaori.
Trideset i pet bilo je stepeni
-Ostat će im to u uspomeni.
Svi krampaju, a ganga se ori,
Svakom srce od radosti gori.
Čekić, krampe i lopate zvuče,
Ne smeta im što je jako vruće.
Njihov fratar fra Žarko se zvaše,
Pjevajući krampom udaraše.
Prezimenom on se Ilić zove,
Glavni tvorac od ideje ove.
A fra Marko sa kamerom snima,
Nek ostane uspomena svima.
Svi imaju jedinstvenu želju:
Hoće crkvu u svojemu selu.
Temelj liju od čvrsta betona:
Ode pijeska mnogo kamiona.
Odmah zatim stupovi se liju,
Plavom nebu visoko se viju.
Svaki posa u njih glatko teče,
“Kao pjesma” ,  kako pjesnik reče.
Selo malo, al imaju slogu,
Svi se oni mole dragom Bogu.
Jedni rade, drugi novac šalju,
Što im treba za izgradnju daju.
Nije prošlo ni šezdeset dana,
A crkva je skoro izidana.
Odmah zatim i pokrov se lije:
Kiša pada, nikom teško nije.
Tako redom poslovi se rade,
Složna braća sebi crkvu grade.
Crkva lijepa po modernom planu:
Pikaso joj nebi našo manu.
Sve po planu jednoga mladića,
Inžinjera Ivana Spajića.
-Savršenstvo umjetničkog stila
-Dobrkovska čeljad napravila.
Divan pogled ima u daljini,
Kao lađa na morskoj pučini.
Križ joj takvu dočarava sliku,
Vjernicima nek je na vidiku!
Križ se diže nebeskomu svodu
Kao jarbol na dalekom brodu.
Nalazi se crkva usred sela,
Odvajkada to bijaše želja.
Tako redom gradnju sam opisa,
Samo jedna ostade mi misa:
Kojeg sveca crkva će se zvati,
Zaštitnikom naše crkve nove
Sad NIKOLA TAVELIĆ se zove,
Prvi svetac od hrvatskog roda,
-On je simbol kršćanskog naroda.
Za nas dragom molit će se Bogu,
Dobrkovsku on će štitit slogu.
Tako redom i godina prođe,
Prvi osmog, evo opet dođe.
Sve je došlo, veliko i malo,
I u crkvi pjevati je stalo.
Prvu misu fra Žarko nam reče,
Cio narod na kolina kleče.
Na oltaru naša mladež staše,
Prve riječi oni Bogu daše.
“Svi smo sretni”, svaki od nas reče,
Tako prva misa nam proteče.
Cijelo selo sad je u veselju:
Svoju davnu ispuniše želju.
Prvi osmog godine će svake
Unučadi pripovijedat bake.
Kad je crkva pravit započeta
Pamtit će se na tisuće ljeta.
Godišnjica ponovo će doći,
Cijelo selo na misu će poći.
Reći ćemo: “Hvala dragom Bogu!”
Sad u crkvi moliti se mogu.
Hladna kiša    neće na nas liti,
Studen sjever niti će nas biti.
Pjevat ćemo u Božijoj  kući:
“Slava Tebi, Bože svemogući!”

Spjevao Stanko Crnjac,  kolovoza, 1981. godine