Jago Soldo, rođen je u obitelji Ilije i Kate ( rođ.Mandić -Jukuša) Soldo u Dobrkovićima, kotar Široki Brijeg, 17.7.1927. godine. Glava obitelji, Ilija bio je u Americi (1914. do 1919. ili 1920. g.) gdje je stekao solidan novac, koji je ulagao u školovanje svoje djece a drugi je dio stavljen na Napretkovu banku, koja je doživjela sudbinu države u kojoj je poslovala.
Bila je to obitelj u kojoj je rođeno devetero djece (dvije kćeri i sedam sinova). U dobi od šest mjeseci do tri godine umrlo je petero djece. Božu starijeg, kad je imao 7 godina, nabola je krava na rog, od čega je uskoro umro. Vrijeme dječjih bolesti i neimaštine preživjeli su: Grgo (1925.) Jure – učitelj (1928.), Jago (1927.) i Bože mlađi(1931. g.).
Osnovnu školu završava u Širokom brijegu 1938. godine. Školovanje nastavlja u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, kada u trećem razredu naglo prekida školovanje zbog siromaštva i narušenog zdravlja, ali i prijeteće ratne opasnosti.
Sada Vas prepuštamo Jagi i njegovim uspomenama, na te teške i po život opasne godine.
Na dan 17.7.1944. g. (moj rođendan), dobivam ja i sve moje kolege (rođeni 1927. g.) obavijest da se javimo u vojni okrug Mostar radi upućivanja u vojne jedinice. Došavši u Mostar, bili smo pregledani od strane vojne liječničke komisije. Oni koji su bili slabiji i zlomoćniji vraćeni su kućama, a nas preostalih oko 400 stotine momaka, skupljeno je na jedno mjesto da bi nam priopćili što nas čeka u slijedećem vremenu.
Ispred nas se pojaviše tri časnika, jedan njemački, drugi ustaški, a treći domobranski. Svakoga bi od nas pojedinačno pitali, koju vojsku tko želi služiti. Velika se većina odazvala na službu u regularnu hrvatsku vojsku (Ustaše). Odatle smo vlakom upućeni u Zagreb, u Maksimirsku ulicu, gdje smo dobili vojničke odore i pripadajuće naoružanje. Dobili smo naziv Ustaška željeznička bojna. Tu smo pod punom ratnom opremom vježbali vojničke vještine tri mjeseca. Nakon temeljne vojničke obuke, prebačeni smo na teren po Hrvatskom zagorju. Sjećam se Zaboka, Pregrade, Stubice……i kasnijih borbi oko Karlovca, gdje sam bio ranjen, a potom prebačen u bolnicu u Zagreb. Moj stariji brat, Grgo služio je u PTS -u (Pavelića tjelesni zdrug) pa bi me posjećivao, nakon što je čuo za moje zdravstveno stanje. Njegovi su posjeti ujedno bili i naši zadnji susreti jer se više nikada nismo vidjeli.
Uskoro je naređeno povlačenje za Sloveniju, gdje je on teško ranjen u glavu. Nakon ranjavanja, zarobljavaju ga Englezi i prebacuju u Njemačku na liječenje, ali zbog teških povreda nakon kraćeg vremena umire.
Ja sam se nakon ranjavanja u zagrebačkoj bolnici dosta dobro oporavio, mada mi rana u cijelosti nije zarasla. Jednoga jutra, a datuma se više ne sjećam, k nama dolazi jedan ustaški natporučnik i sa njime kurir iz ustaške komande, obrati nam se s vrlo malo riječi. „Tko imalo može (ranjenici opa.), da se sprema za povlačenje jer smo prisiljeni neprijatelju prepustiti grad, i moramo se povući prema Sloveniji, tu koncentrirati i ponovo udariti na njih. Ako netko teško ranjen, ostane u bolnici i dočeka naše dušmane, znate što će raditi od vas. Zato tko može neka ide! To je naredba moje komande.“
Mi, koji smo bili u nešto boljem stanju i donekle izliječeni, pošli smo odmah, a teško ranjeni su ostali jaučući i zapomažući. Naša kolona stiže do Zidanog Mosta, koji je bio sav u ruševinama, a mi krećemo put Celja, gdje nas na kapiji dočekuje partizanski stražar. Unatoč tomu mi prolazimo bez ikakve borbe. Nakon toga naš nas časnik poziva u zbor i izdaje daljnje naredbe na tom putu neizvjesnosti. Preko puta skupine naših vojnika partizanski komesar objašnjava svojim podređenima koja mjesta u Sloveniji još nisu pala u njihove ruke.
Ubrzo nakon izgovorenih komesarovih riječi očù se žestoka vatra iz područja gdje se ulazi u grad. Svi smo se bacili na zemlju, u jedan jarak ispod ceste, iščekujući što će se dogoditi, a partizani počeše bježati glavom bez obzira, pa smo i mi malo zaprašili po njima, tek da im dadnemo do znanja da smo još tu. Glavni uzročnici ovog „izvanrednog stanja“ bili su crnolegijaši, Luburićeve bojne, koji su rastjerali partizane, poparali im komunističke zastave koje su bile izvješene na više mjesta i glasno dali do znanja da još nije sve gotovo. Uhu je to bilo ugodno čuti, ali su se u mojoj glavi rojile najcrnje misli. Unatoč prethodnom događaju, kolona s ranjenicima je krenula dalje, a s desne i lijeve strane štitile su nas tri satnije ustaša iz PTS-a. Ne znajući jedan za drugoga, u jednoj od satnija je bio i moj brat Grgo. Tu mi je činjenicu kasnije ispričao SOGIĆ, bratov ratni sudrug iz Ljubotića. Kada smo se primicali Dravogradu susretali smo pojedine njemačke motoriste kako se vraćaju bez naoružanja. Svi postajemo zbunjeni, ne znajući što se zapravo događa. Na jednoj poljani blizu Dravograda vide se izvješene bijele zastave. Već je bio potpisan sporazum o predaji oružja. Sporazum su potpisali predstavnici ustaške satnije, u pratnji vojnika, naoružanih šarcima, a predstavnici partizanske čete naoružani su mašinkama. Tu su se časnici i oficiri naredili o našoj predaji. Nakon potpisanog sporazuma, naši su nam časnici održali govor, u nazočnosti partizanskih komandanata i rekli da je rat završen. Stoga predajmo oružje i odmah idimo svatko svojoj kući.
Kao potvrda netom izgovorenim riječima, sakupljalo je nas po vojnim okruzima. Mi koji smo se ovdje zatekli, a pripadamo Mostaru ili njegovoj okolici, trebamo ubrzo dobiti propusnice i ići svojoj kući.
Kad smo predali oružje, shvatili smo da je u pitanju prijevara. U tome trenutku pristiže Crna legija. Kad su vidjeli što se događa, jedan od njih ispali rafal u zrak i podviknu: „Tko hoće neka ide za mnom“, i njih oko dvije stotine, pod oružjem, uputiše se put šume, na njih se nitko od partizana nije usudio pripucati. O ovoj skupini „sretnika“, nikad više ništa nisam čuo.
Umjesto mirnog odlaska kući, opkoljava nas jaka straža i tjera put Maribora u nekakav logor.
Postrojavaju nas. Na desnu stranu ustaše i Nijemce, a na lijevu domobrane i dio četnika. Tu su nas zadržali pet, šest dana. Tu bi nas preko dana, zlostavljajući ispitivali i zapisivali naše izjave. Kad bi se smračilo polijegali bismo po onoj prpastoj zemlji i probali malo zaspati. Ubrzo bi se začuli teški koraci, koji bi svaki čas bili sve bliži i bliži. Ti zlokobni ponoćni sati, u meni su stvorili osjećaj progonjene zvijeri, a koja je bila tako bespomoćna. Odvlačili bi suborce i supatnike te ih tovarili na kamione, njih trideset do četrdeset. Nitko ih nikada više nije vidio. Pošto su se odvođenja ponavljala iz noći u noć, brojnost naše skupine je stalno kopnila. Uvijek su se odvođenja odvijala sa iste strane sklupčane ljudske gomile. Oni koji bi se prije probudili, na poznate zvukove koraka, bježali bi na drugu stranu, nasuprot ulaznih vrata. Bio je to životinjski nagon za opstankom.. O, Bože što sve čovjek može pretrpjeti i ostati normalan. Nakon šestodnevnog ispitivanja i „humane“ obrade, formirana je kolona od ustaša i Nijemaca po prilici oko tri tisuće ljudi. Ugurali su nas u stočne vagone, gdje smo vozeći se morali i nuždu vršiti. Možete li i zamisliti, kakav se užasan smrad širio po našem „dnevnom boravku“, tih nekoliko dane vožnje do Podravske Slatine. Tu su nas iskrcali iz vlaka, a domaći momci koji su poznavali teren, učas su zbrisali u vidu magle.koristeći poznavanje lokalne situacije. Tek nakon brojanja nas zarobljenika, pratnja je utvrdila manjak, pa su nam dodijelili stražare. Krećući na neizvjesni put, poredali su nas u četverored i gonili kao stoku, dan i noć, pješačeći, bez spavanja i odmora, dok su se stražari izmjenjivali. Što se tiče hrane, od čuvara nismo dobivali ništa, a kada bi prolazili kroz pojedina sela (nastanjena Hrvatima), narod bi nam uz put ostavljao drvenu burad s vodom i čašama. Hranu su nam davali iz svojih njedara i kecelja, kriomice da ne bi vidjeli naši „anđeli čuvari“. Tako smo više teturajući nego hodajući, gladni i žedni, bez imalo spavanja, udarali jedni u druge držeći se budnima. Kada smo pješice svladali i Osijek, zaustaviše nas na jednoj livadi i obećaše da ćemo se tu naspavati do mile volje. U međuvremenu je pala velika kiša, a ja ležeći u nekakvoj rupi, za malo da se nisam ugušio jer mi je voda došla do usta. U tom trenu začuh rafalni pucanj uz stražarsku dreku „diž se“. Moj ratni kolega i susjed, koji je malo slabije čuo, (Vlado Zovko-Bubić) nije na zapovijed odmah ustao i bio je nemilosrdno pokošen sa četiri šaržera iz šmajsera i tu zauvijek ostao. Da nesreća nikada ne dolazi sama, pokazuje sljedeći događaj. Jedan od naših partizanskih pratitelja, vidjevši na mojim nogama dobre čizme, zapovjedi mi da ih izujem. Učinio sam to bez pogovora, jer nije teško pretpostaviti što bi se dogodilo da sam zapovijed odbio. Obuvši „nove čizme“, dobacio mi je nekakve svoje poderane opančine, koje ja nisam htio ni pogledati. I tako bosonog idem dalje. Jedno je vrijeme, čak bilo ugodno, dok se pređenjaši nisu sasvim poderali. Kada smo došli do Vinkovaca, zatvorili su nas u nekakvu žicu, valjda je tu prije bila ciglana. Tu su nas postrojili i dali nešto za jesti. Obrok se sastojao od nekakve vode, s malo mrkve. Treba napomenuti, da je svaka postaja imala svoje žrtve. Jedni su umirali zbog bolesti ili iscrpljenosti, a drugi bi jednostavno bili ubijani ako „na vrijeme“ ne bi ustajali. Ubrzo se začulo glasno „pokret“, i opet smo se nasadili na izmučene noge idući dalje, samo kamo i do kada? Osim gladi i iscrpljenosti, sada se pojavljuju i druge nevolje, jer nam civili, umjesto vode i korice kruha, ulijećući u kolonu mlateći nas motkama (srpska sela) i drugim predmetima. Pošto nas je sve uhvatila gladna žeđ, pojedinci su iskačući iz kolone, ulijetali u svinjske brloge da bi popili kap vode iz te kaljuže. Stražari bi u njih nemilosrdno rafalno pucali, tako da bi im se mozak u glib prosuo. Bila je to slika užasa i danas kad se sjetim tih prizora, sav se naježim, jer su drugi zarobljenici, i pored tih prosutih moždana pokušavali doći do te kaljuže, i iz nje vodu piti. Krećući dalje, na put neizvjesnosti, glad je bila sve prisutnija. Počeli smo trgati sve što je bilo zeleno, osobito je dobro došlo lišće od murava (dud), pa smo ih obrstili ko gusjenice. Međutim, i to je bila nedopuštena rabota, pa bi stražari prekršitelje kažnjavali rafalom. Točno na Ilindan (20. 7. 1945,) ušli smo u Rumu. Tu su nas zaustavili, da bi malo otpočinuli, zbijajući nas u jednu veliku šupu, da bi nas lakše držali na oku. Uz nesnosnu vrućinu i dalje je među nama harala gladna žeđ. Čak sam se probao pomokriti i to ponovo popiti da bi utažio žeđ, ali nije išlo jer već sedam- osam dana, ništa nismo stavili u usta. Ipak sam uspio „iscijediti“ malo mokraće, pa ju popiti, kopajući dalje zemlju ne bi li našao malo vlage, da je stavim na vratne žile,jer mi dolazi bunilo. Bili su mi to najteži životni trenuci. Nekako sam ustao i doteturao do stražara i zamolio ga da me ubije. Odbio je to učiniti, vičući i prijeteći mi: „ubit ćeš se ti sam, j… ustašku majku“. U tom je trenutku do mene sjeo jedan Švabo i rekao stražaru šisen (ubij me), upirući u svoja prsa jer je i njemu dodijao život. Ovaj se put stražar smilovao jadnom Nijemcu, ispalivši u njega dva hica. Preostali dio kolone nastavio je put dalje, a pokraj ceste , se opet pojavi brlog sa svinjama u kojem je bilo nešto malo vode, a puno više mokraće. I tu su se neki zalijetali, pokušavajući doći do te brljuge, a stražari bi po običaju zapucali i ta bi lokva učas postala crvena od ljudske krvi. Netko ranjen, drugi ubijen, „idemo dalje“. Klonuli, tako krećemo dalje. Usput naiđemo na neku malu kućicu, koja je bila blizu puta. Otvorena vrata omogućavala su pogled u njezinu unutrašnjost. Na stolu je bio tako nestvaran prizor. Vidjeli smo kruh. Pored mene, u koloni je bio jedan, mislim sa Lovreća. Na brzinu je uletio u kuću, zgrabio kruh, htio se ponovo vratiti u kolonu. U tom ga pokušaju spriječi stražar, udarivši ga dva puta po rebrima, kundakom od engleskog šmajsera. Nije ga uspio oboriti, već je ipak nekako jadan teturajući upao u kolonu. Kruha je u trenu nestalo, a u ruci je bilo ono što je držao među prstima, jer smo mi ostalo pograbili.
Ostavši živ, ovaj nam supatnik, idući uvijek krajnji u četveroredu, izvadi nekakvu malu čakijicu (nožić) i najedanput se zaskoči na onog stražara, koji ga je ranije kundačio, zadavši mu udarac njome u grkljan. Trznu mu šmajser i krenu put žitnog polja. Za njim su odmah zapucali drugi stražari (svakih 50. m. jedan stražar), ali je on stalno mijenjao smjer kretanja, te padao i dizao se, dok se nije dokopao šume. Nitko se od stražara nije usudio za njim ići. U istom je trenu kolona zaustavljena. Komandant kolone, prijeteći pita: „U kom se redu pobjegli nalazio“? Kad je ustanovio upražnjeno mjesto, odbrojio je ispred i iza pedeset mojih kolega logoraša (ja sam za četvoricu sudbini uzmako), postrojio ih pokraj ceste i naredio paljbu. Stražari su šarcima prošarali po njima i mnoštvo je popadalo kao snoplje.Uslijedio je kratki opominjući govor: „Ako se neko usudi ponoviti ovakvo bekstvo, streljat ću vas stotinu a ne više pedeset“.
Samo je još dometnuo „Kolona pokret“. Idući dalje, prašnjavom cestom, priključuje nam se pred dolazak u Beograd, postarija gospođa. Histerično je vikala da smo koljači, bacajući stalno komade cigle na nas. Kad smo došli do srušenog mosta, gdje se Sava ulijeva u Dunav, prešli smo preko nekog manjeg improviziranog mosta, gdje je netko od logoraša srušio tu zlu babu, i većina nas je prešla upravo preko nje, dok nije podlegla. Uvidjevši što se događa, jedan od stražara zagalami „ko ubi babu“? Na kraju su je dvojica podigla s poda i izručila Dunavu. Kroz Beograd su nas protjerali trkom, ko ovce, za Pančevo, koje je od Beograda udaljeno trinaest kilometara. Da ne bi zaboravio spomenuti, da je put od Maribora do Pančeva dug oko 950 km. a ja sam od toga bos prešao polovicu. Spratili su nas u jednu zgradu i ubrzo počeli dijeliti na bolesne i malo zdravije. Bolesni su dobili prostrtu slamu po betonu, a oni, malo manje bolesni, goli beton. Nakon par dana izdvajaju skupinu od pestotinjak logoraša i sa trajektom prevoze preko rijeke, da bi nas dopremili u Belu Crkvu, kopati vinograd. Zbog gladi i iscrpljenosti nismo mogli obaviti posao, pa su nekolicinu nas vratili u Pančevo. Ubrzo su logorske vlasti od jednog čovjeka otkupili nekakvu njivu, gdje su pokapali mrtve, jer bi svako jutro netko osvanuo mrtav. Jedno je jutro umro moj susjed, Marko Soldo Centić. Pitao sam šefa logora bi li mogao obilježiti mjesto njegova ukopa. Na moje veliko iznenađenje, odgovor je bio pozitivan. Uspio sam žicom povezati dvije daščice u obliku križa i na njemu napisati Marko Soldo. (Kad sam došao kući, objasnio sam Centi (otac) gdje se grob nalazi. On je ubrzo nakon toga otišao i pronašao grob. Partizanske vlasti nisu dozvolile ekshumaciju, niti gradnju bilo kakvog spomenika).
Nakon kraćeg vremena, došlo je do amnestije, za mlađa godišta: 1925, 1926, i 1927-o.Ubrzo smo dobili Objave i pušteni smo kući. Za trodnevno putovanje, dobili smo nešto suhe hrane. Putujući vlakom iz Beograda do Mostara, bilo je jako puno maltretiranja, od strane pojedinih nadobudnih civila i vojnika. Nakon dolaska u Mostar, otišao sam na Balinovc i sjeo pokraj ceste, misleći zaustaviti kakav auto, koje ide za Široki Brijeg. Već se polako počeo hvatati sumrak, kada je jedna gospođa došla s kantom na česmu po vodu. Obzirno me pozdravi i reče „Ti mora da si logoraš i moj je Mujo. Jesi li ga možda negdje vidio?“ , odgovorio sam potvrdno. Odmah mi je rekla, da je već noć i da mi je opasno tu ostati do jutra. Imam posebnu štalicu (naslon) i u njoj krevet, gdje možeš prespavati i dočekati jutro, ako želiš. Bez razmišljanja sam ponudu prihvatio. Pitala me je jesam li gladan? Pristao sam samo na šolju bijele kave, jer nisam mogao jesti iako sam bio gladan. Ujutro sam se zahvalio na gostoprimstvu i otišao do glavne ceste i sjeo. Kad je naišao kamion, digao sam ruku i on je stao. Na karoseriji je bila partizanska vojska , a u kabini oficir, koji me je upitao gdje ćeš, a ja kažem u Široki Brijeg. Reče mi onda sjedi. Odgovorim mu da se ne mogu popeti jer sam slab. Tada skočiše dva vojnika, pa me gore podigoše. Jedan mi se između njih stalno unosio, i pitao koliko sam partizana zaklao, štipajući me za lice. Drugi su se prema meni ponijeli zaštitnički, govoreći „Što ga nisi to pitao dok je pod oružjem bio, a sad ga se okani jer vidiš kako je slab“. Kad smo stigli u Široki,pomogli su mi sići s kamiona. Nakon iskrcaja s kamiona, došao sam u Zovkinu kuću gdje je bio dućan, u kome je radio Mate Naletilić (Šotra), te me izmjerio. Vagao sam puna 33. kilograma, i bio pravi „buco“.
Izmjerivši svoju pozamašnu tjelesnu težinu krenuo sam put Dobrkovića, počivajući svakih dvjestotinjak metara, jer me noge nisu mogle nositi. Došavši iznad Oklaja, gdje se skreće prema našoj kući, susretnem jednu svoju susjedu, a kasnije moju suprugu Bošku, koja me nije prepoznala niti pozdravila. Domalo iza nje ide njen otac Mate, koji pobježe, kao da sam plašilo. On je otrčao do moje kuće, kazati što je vidio, da bi uhvatio „muštuluk“ (radosna vijest). Roditelji su potrčali preda me i kad su me ugledali uglas povikaše „nije ovo naš sin“. To mi je bio jedan od najtežih životnih trenutaka. Zar ona, koja me rodila, ne može prepoznati? Što sam ? Jesam li uopće čovjek ili strašilo? Tek kad sam im nabrojao sve parcele po kojima sam u predratno vrijeme čuvao krave ili njivu kopao, nevjerice je nestalo. Poletjeli su mi u zagrljaj, i ponovo sam postao mamino dijete.
Nakon što sam se malo oporavio, morao sam se javiti u Vojni odsjek, gdje me je saslušao jedan oficir, pišući sve moje osobne podatke, te mi izdao novu vojnu knjižicu. Nakon ovog razgovora, vratio sam se kući, i nije više bilo nikakvih kontakata s vlašću po ovom pitanju.
Već je prošlo više od godinu dana od mog povratka kući, pa sam se prilično popravio i počeo sličiti na „normalna“ čovjeka.
Uskoro sam dobio poziv od sreskih vlasti, za razgovor. Ponuđen mi je posao pisara u ovoj državnoj instituciji. Nisam nigdje radio, pa sam ga objeručke prihvatio.
Nakon dvije godine, prešao sam u trgovačko poduzeće „Obnovu“ gdje sam radio na poslovima knjigovođe sve do umirovljenja, 1989. godine.
Danas kao udovac, živim svoju starost. Što se može, pritisle godine, i zdravlja više nema.
S djecom sam zadovoljan i neka svatko ide svojim putom. Hvala Bogu, nemam se na što požaliti, dat će Bog dobro.
Eto dragi moji, to je moj život. Nizašto ga na svijetu ne bih mijenjao. Kad bi se ponovo rodio, istim bih putom išao!
Tko bi rekao, da se na tako ležeran način, može govoriti o svojim mučiteljima i progoniteljima. Na licu nema grča, niti psovke. Hvala ti, blagi čovječe.