JAKUNA

Tijekom čitave turske vladavine bio je nezavidan položaj katolika, praćen čestim progonima od 15. pa sve do 19. stoljeća. Franjevci su cijelo vrijeme odolijevali Osmanlijama i uspjeli očuvati narodu vjeru i kulturu. Stanje pismenosti na prostoru Hercegovine u vrijeme osmanske vladavine bilo je iznimno loše. Uz franjevce i preporodna gibanja sredinom 19. stoljeća počinju se održavati tečajevi opismenjavanja, otvarati čitaonice i knjižnice u kojima su se mogle čitati knjige. Samo su se rijetki mogli domoći te „privilegije.“ Jedan od takvih sretnika bio je Jakunin (Jaka Beljo, Gornji Veliki Ograđenik) otac koji je uz pismenost posjedovao i STOLITNJAK (kalnedar za sto godina). Otac je svoju mezimicu Jaku najprije učio pisati, a potom iz Stolitnjaka čitati, još kao malu djevojčicu. Mala Jaka je kao i njene ostale vršnjakinje odrastala i jednog dana se preobrazila u naočitu i pametnu curu. Ubrzo je zapela za oko aginu sinu, koji joj je nudeći ženidbu počeo opsjedati kuću . Jakuna je bila kršćanski odgojena djevojka i na takvu vrstu ponude ni u snu nije pomišljala. Dugo je izbjegavala izravan susret s aginim sinom, a kad je situacija postala ozbiljna, odlučuje se na bijeg, čuvajući čast sebi i obitelji. Bježeći od nasilnika iz Brotnja stigla je u Izbično kod Pavkovića. Domaćini su je primili kao najbližega svoga, razumijevajući sve poteškoće koje su je kod njih dovele. Vrijeme je prolazilo, a Jakuna se nije smjela vratiti u Brotnjo. Tuga joj je sve češće obuzimala osamljeno srce. I dok je razmišljala što će poduzeti jer povratka kući nemože biti, domaćica ju prupita: ‘Šta si bona nevesla, ta nije svit propa, imam ja sina za te.’ U isti mah je pomislila na Jozu jer joj je on bio najsimpatičniji i pokazivao je najviše razumjevanja za sve njene probleme. Stavivši je pred gotov čin, nakon kraćeg razmišljanja Jakuna je ponuđenu priliku prihvatila. Uskoro su pošli put Čerigaja na prsten. Turci bi se navodno klonuli djevojke koja je već bila zaručena za nekog drugog momka.

Uskoro su se spremali svatovi. Svaki svat je trebao imati crvenu kobanicu i konja, a u ruci pušku ubojitu. Budući da nije bilo lako osigurati svakom svatu konja, pušku i kobanicu, svatovska se oprema skupljala po selu. Kad su došli kod Džajkića pitati pušku, on im odgovori: ‘Puška je pripunjena, al’ neće da opali.’ Kad su svatovi pošli niz selo jedan od svata oprobat će pripunjenu pušku. Stavivši je preko ramena, povuče obarač, a pucanj se zaustavi na grudima mladog svata. Nastala je opća pomutnja, a ubijenog su uspjeli dopremiti kući. Ostali svatovi nastavili su put Brotnja. Kad je pokisla svatovska družina stigla pred mladinu kuću, domaćin ih priupita: ‘Što to svati ne pivaju?’, a buljubaša da bi opravdao komornu atmosferu odgovori: Nema smisla, mladoženjina je baba umrla. Na to će domaćin: ‘Šava ti odnio babu, samo vi pivajte, da šta će te.’

Mlada se brzo u selu obikla i upoznala novu okolinu. Svi su je susjedi prihvatili, a kako i nebi kad je sa svima bila dobronamjerna i susretljiva. Jedan od najčešćih vidova zabave bilo je silo koje je osobito bilo popularno za dugih zimskih noći. Ponekad su i žene imale priliku ispričati svoja iskustva s vilama i vukodlacima . Kad je Jakuna svojom pričom došla na red, izbezumila je mnoge sildžije. ‘Ljudi moji pružit će se crno crivo odavde do Beča pa će moć čovik s čovikom razgovarat,’ a diver će Pero: ‘Vire mi, moja je nevista poludila.’ Dok se sildžije još nisu uspjele oporaviti od iznenađenja, Jakuna ih je uspjela šokirati novim čudom: Pružit će se sukno (cesta) priko cilog svita, a po njemu će ići kola koje neće vući ni konji ni volovi.’ ‘Moj Jozo šta i ti sebi dovede. Žena ti je skroz izgubila pamet. To što ona bunca nemore napravit ni Bog, kamo li ljudi. Ajmo mi moji ljudi spavat, dok nismo i mi izavizili.’ Zaključio je Toma večernje silo.