…“Nakon javnih ispita Seljačkih škola 1912. i 1913., a posebno onoj iz 1914.godine sa svim svojim sadržajima, kako izvanjskim blještavilom tako i pokazanim znanjem, kao i uručenima nagradama učiteljima i učenicima, počeli buditi narod širokobriješkog kraja. Sve to utjecalo je na uočljivu i značajnu promjenu u pristupu naroda školi i učenju. „Ukratko što nije išlo na lijepo , to je moralo ići napoprijeko. No danas toga više ne treba; danas se uče rado, drage volje i na jagmu. Mnogi jer ih je stid zaostati, mnogi da dobiju molitvenik, a najviše jer su uvjereni, da je to dobro, korisno i lijepo. Uistinu došlo je do pravog otrežnjenja, žaljenja zbog propusta u prošlosti i potpunog obrata u pristupu školi. „A jednoglasni je sud našeg naroda bio; Od svih dobrih stvari, koje je Zajednica kod nas učinila, da je ta najbolja. Nema više, vele, noćnih skitanja ni besposlenih sila, nego sad čim čobanče iz brda oli momče s polja kući dođe, nema kad ni večerati. Vješa torbu o klin i leti u školu. Mnogi su stariji govorili: Bože, naše ludorije! Zašto ovo nije moglo biti nazad 10 godina danas nitko ne bi nepismen ostao. Da kako. Istina je. Sve je to lasno moglo biti, ali se samo jedan Kulumbo trebao naći, koji će jaje na kljun posaditi (osoviti).“
Škola i učenje dobili su čak na popularnosti, a fra Didak ostvario je svoj cilj: uspio je mijenjati mentalitet ljudi. „I onda nastade plemenito natjecanje između učenika i škola. Nastade epidemija želje za čitanjem i pisanjem. Osobito otpoče natjecanje između muškadije i ženskadije, ko će se bolje pokazati do godine na ispitu. Momci namjesto da otpočinu i zaspu, legnu potrbuške, i ‘šlabrkaju’ bukvar. Čobani i čobanice u brdu namjesto da brižno čuvaju ovce i koze, da ne učine štete, skupile se na hrpe i čitaju pjesme ili molitvenik. Nijesi mogao naći u brdu nijednu ravnu ploču, koju oni nijesu čivijom ispisali. Naravno, bilo je kod kuće uvečer ‘karanja’ i vike na čobane, što nijesu bolje čuvali marvu. Ali i praštalo se, jer je roditeljima bilo milo, kad bi u večer poslije večere mladež čitala junačke pjesme ili kršćanski nauk iz molitvenika.
Promjena se nije uočavala samo u učenika i učenica, nego i kod učitelja i učenika. „Učitelji su sami svojim uspjehom toliki respekt stekli, da se danas svak natječe i otimlje za tu čast.“Broj učitelja, učiteljica i učenika 1913.godine bitno je porastao. „Učitelja i učiteljica ima sada 30, čija imena kao što i broj te imena učenika u posebnom iskazu donosimo. Učenika svega skupa imamo, računajući ovamo i one, koji su čitanke uzeli, te se privatno uče, preko 2.000.
Iako su se učitelji silno trudili, jasno je da zbog svoga skromnog znanja nisu mogli biti savršeni. Međutim, ono što ‘učitelj’ nije mogao ni umio dati svojim učenicima, to su učenici nadoknadili velikom ljubavi prema pismenosti, koja je u dosta velikoj mjeri rezultirala iz ambicije da ‘osvjetla obraz’ i ‘odnese barjak’ na svečanom ispitu.“
Kao vrlo bitan plod Didakovih Seljačkih škola moramo istaknuti primjer što su ga dale i kojim su pokazale da narod u Hercegovini nije nesposoban, da se sam može osloboditi nekih ropstava, kao što je, primjerice nepismenost. Stanovništvo Hercegovine moglo se osvjedočiti u svoje sposobnosti i povjerovati da se stvari mogu mijenjati, kako u prosvjeti tako i u drugim područjima. S druge strane Hercegovci su postali primjer drugima da se stvari modu mijenjati i kako se mogu mijenjati. Seljačke su škole utjecale i na druge krajeve, kao što su Bosna, pa u ti krajevi slijedili Hercegovinu i pokretali škole za opismenjavanje
Ivo Dobržanski u svojoj knjizi „Seljačke škole Hrvatske Narodne Zajednice“ pod naslovom „Oko 2, 500. 000 Hrvata analfabeta!“ ističe vrijednost pismenosti, kori nepismenost, hvali rad Seljačkih škola u Hercegovini i stavlja ih drugima za primjer. „ U ovim brojkama izrečena je sva tužna slika hrvatskog naroda. Milijuni slijepaca, neznanika i tužnika. U ovim brojkama izražen je uzrok naše zaostalosti, naše podređenosti prema drugim narodima. Ogromna većina našeg naroda čami u tmini neznanja, a prema današnjim političkim prilikama ne dade se ni zamisliti, da bi putem državne škole mogli i za koji decenij biti privedeni pismenosti. Koliko u ovoj golemoj masi analfabeta imade sposobnih ljudi , koji bi bili napredni ratari, težaci, baščovani, pa i zanatlije i rukotvorci! Koliko u ovoj masi propada talenata, koji bi mogli biti dobri trgovci, ekonomi, spisatelji, umjetnici, ali nemaju prilike da prime i najelementarniju poduku, koja je potrebna da mu pokaže put daljnjemu svome obrazovanju i duševnom frazvitku. Zar nije grijeh neoprostiv cijele hrvatske inteligencije, što nehajno gleda da njegov bližnji ovako u neznanju i duhovnoj tami pročami cijeli životi da tako zakržljaju mnogi talenti, mnoge duševne sposobnosti. Tako propada veliki kapital od naše narodne snage i naše narodne duše , a to se ne dade ničim, pa ni najvećim političkim slobodama nadoknaditi.
Sad imademo i sistema i iskustva sa seoskih škola u Hercegovini, pa se može sa svjesnim ciljem započeti opći rad oko prosvjetljenja našega naroda, da dignemo cio narod na napredak. Ono što je učinjeno u jednom dijelu Hercegovine , može se učiniti u svim hrvatskim zemljama. Glavno je da se u jednom kraju počme i onda će jedno selo slijediti primjer drugoga.“
Dobržanski je toliko bio oduševljen dobrim radom i rezultatima Seljačkih škola te je predlagao da fra Didak uvede te škole i u druge krajeve Bosne i Hercegovine i Hrvatske. „Ne bi bilo zgorega, da se iz pojedinih hrvatskih krajeva pošalju težaci-učitelji u škole na Široki Brijeg, da se sa ondašnjim školama upoznaju. Nu svakako bi trebalo kod franjevačkog starješinstva u Hercegovini ishoditi dozvolu , da se fra Didak Buntić oslobodi od sadanje svoje službe direktora gimnazije , pa da ga se pozivlje u razne hrvatske krajeve da organizuje seljačke škole. Tko pozna fra Didaka zna, da bi on, kad je sve svoje sile i velike vrline stavio u službu jedne župe , isto tako rado stavio u službu cijeloga naroda hrvatskoga.“..…