Kako je „Markiša“ prešao preko „crte“

Jednoga rujanskog sunčanog jutra pošao sam u vojni odsjek podići pozivnicu za vojsku-odsluženje vojnog roka. Bilo je to početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća. Kod nekadašnjih „jablanova“-od Gluvića kuće prema čaršiji – sretoh mladog „Markišu“, koji se upravo vraćao iz čaršije, posebno raspoložen, nasmijan i skoro euforički ide užurbanim koracima. Budući da je sunce bilo još vrlo jako stali smo obojica u hladovinu visokih jablanova uz potočić, koji je tada ispod njih žuborio. Kratko smo razmijenili pozdrave i prešli na temu: kuda ti, kuda ti? Rekoh mu odmah da idem na poziv u vojni odsjek i da uskoro odlazim na odsluženje vojnog roka. On me pogleda kao da gleda preko moje glave negdje u daljinu  i s osmjehom reče: „E ja tu vojsku neću služiti!“
Nakon kraćeg čavrljanja rastali smo se, on prema Dobrkovićima, a ja prema čaršiji. Nije tada bilo ni autobusa niti osobnih vozila, jedina mogućnost prijevoza bili su „boksitaši“  (šleperi: Omovi i Fauni), koji su vozili boksit iz Britvice i Šudurove Glavice.
Godinu dana kasnije dolazeći na „odsustvo“ (godišnji odmor za vojnike, 15 dana) sreo sam Markišina oca, koji je u blizini puta kuda sam prolazio „kresao lišnjak.“ Kratko sam navratio pozdraviti ga i priupitati za njegova sina „Markišu.“ On se okreni naokolo da vidi da li netko može čuti naš razgovor, približi mi se i šapnu : „Moj Markiša je u zatvoru u Foči. Pokušao je bježati preko „crte“ …(granica), uhvatili su ga i sad je u zatvoru u Foči – to sam saznao od „milicije u stanici“ u Lištici.“ Drugo ništa ne znamo. Ne smijemo ga posjećivati, ne smijemo mu pisati, a ne smije ni on nama pisati.“ Sve je izgovorio šapatom da ne bi tkogod čuo. Vjerovao je da nitko u selu ne zna da je „Markiša“ u zatvoru…
Godine su prolazile, šezdesete i početak sedamdesetih i našao sam se u jednom zapadnom velegradu u kojem je živio i radio „Markiša.“ Saznao sam da i u tom velegradu ima „hrvatska Misa“ za sve iseljenike, gastarbeitere i ostale…
Sa velikim iščekivanjem čekao sam tu ljetnu nedjelju, kad mnoštvo Hrvata sa svih predjela velegrada hrli u 11 sati na „hrvatsku Misu“… Prepoznao sam „Markišu“ u društvu Hercegovaca, ponajviše Širokobriježana. Radost susreta bila je velika i puna emocija, susret nakon više od jednog desetljeća. Dogovorili smo sastanak za kasno popodne da se ispričamo o svemu i svačemu, a njega je najviše zanimalo kako su njegovi doma i šta se sve u međuvremenu događalo u rodnom zavičaju. Tu smo proveli nekoliko sati u razgovoru ugodnom, gdje je i on želio ispričati svoju životnu priču. Bilo mu je „na srcu“ ispričati svoju dramu bježanja preko granice ili kako se tada šifrirano govorilo „prići priko crte.“
Kod prvog pokušaja sa grupicom svojih istomišljenika upali su u „klopku“ u Sloveniji gdje ih je dočekala milicija sa psima … Slijedila je Foča, strogi politički zatvor za bjegunce i druge „državne neprijatelje.“ Život u kazamatu bio je veoma tvrd, na granici „koncentracionog logora“, to se ne da opisati. I u tim datim okolnostima „Markiša“ je isplanirao svoj drugi pokušaj, pripremao u tančine sve pojedinosti da ne bi opet upao u „trapulu“ sa psima… Podvrgnuo se potpuno disciplini dnevnog reda, napose je bio marljiv na vanjskim radovima. Pokazao se kao primjeran „pitomac.“ Pozorno je pratio i političku nastavu, koja je bila u potpunosti „pranje mozga“ ili kako se službeno zvalo „preodgajanje klasnog neprijatelja“… „Vi ste drugovi nasjeli kapitalističkim lažovima i oni bi vas sutra upregnuli protiv naše socijalističke domovine i protiv bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti…“ Sve je to „Markiša“  upijao u svoju memoriju i igrao „pokajnika“ na zavidnoj razini. Kad su bili državni praznici: „Prvi maj i 29 Novembar – dan Republike,“ čuvari i uprava kazamata bili su posebno raspoloženi i opušteni uz rakiju prepečenicu… Tako je „Markiša“ kao primjeran pitomac,marljiv, točan, uslužan i spreman za svaki posao, isplanirao da tokom velikih državnih praznika krene u drugi sudbonosni pokušaj prema magičnoj „crti“ na slovensko-austrijskoj granici! Upravo u vrijeme posebnog slavlja i opuštenosti čuvara i uprave kazamata on je iskoristio svoj „trenutak“ i odmaglio kroz bosanske šume… Prebacivao se od grada do grada preko šuma i nenaseljenih predjela. Povremeno se služio prevoznicima drva i građevinskog materijala, predstavljajući se kao građevinski radnik koji traži posao. Iz zatvora je ponio i radno odijelo koje ga je „činilo“ građevinarom. Uz nadčovječanske napore i sve moguće trikove i akrobacije uspio se prebaciti do blizine Slovenj Gradeca i tu zatražio milosrđe kod jednog katoličkog slovenskog župnika. Ponudio mu se kao „sluga“ za sve što treba raditi u vrtu ili u crkvi dok ne nađe neko radno mjesto na građevini. Veliki problem za „Markišu“ bio je da se morao predstaviti pod drugim imenom. Uzeo je ime: Spasoje Pantelić – ime nekog zatvorenika, koji je otišao na slobodu… Župnik je bio vrlo zadovoljan njegovim radom, marljivošću, točnošću i dao mu naznaku da bi s vremenom možda mogao kod njega dobiti i stalno zaposlenje.  „Markiša“ je koristio svako slobodno vrijeme da izvidi puteve i puteljke kroz šumu prema željenoj granici.  Kad je procijenio da je zgodan trenutak , krenuo je prema austrijskoj granici i sretno prešao preko „crte“!!!
Najteže od svega bilo mu je: sebe uvjeriti da on nije više „Markiša“ nego Spasoje Pantelić! Ali uspio je! Ljudi od struke su procjenjivali da iz Foče – političkog zatvora uspije pobjeći jedan na tri tisuće zatvorenika!
Kao politički emigrant nije smio dolaziti u „socijalističii raj.“ Mučila ga je poznata nostalgija za rodnim zavičajem. Kad je sinulo sunce slobode izvadio je hrvatsku putovnicu i sve ostalo što je trebalo za posjet Domovini nakon četiri desetljeća.
Opaka bolest ga je shrvala i njegov grob je ostao u njegovoj drugoj domovini.
Neka mu bude laka zemlja njegove druge domovine! Počivao u miru.

Galeb