Stojim na vrhu broda i rečeno mi je da ovaj brod dovedem u sigurnu luku. Dok sam gledao oko sebe pomislio sam:˝Ovo mora biti zezancija na moj račun.˝
Jer oko mene je bijesno uništavajuće more, koje me tjera, amo tamo, svagdje samo ne prema luci. Ni ja ni moji mornari još nikad nismo vidjeli ovakvu zvijer koja se suprotstavila ispred nas i luke.
Gledam u tu oluju, to nebo obojano najtamnijom tintom. Nebo, koje zapravo plače. Šokiran tom spoznajom hvatam za uže koje je stajalo kraj mene i promatram dublje u oluju. Vidim da oluja nije nastala u bijesu, već tuzi mora. Tuzi koja se smrknula s prvim zrakama sunca, jer ih nije htjela, niti tražila. Željela je svoj bijes, svoju osvetu i pobjedu njezina ega nad njom.
Maloprije i sam bijesan na vrijeme, more i rušilačke valove, sad obogaćen spoznajom vidim nešto drugo puno više iza svega toga. I ta spoznaja moje srce stišće i tjera da plače, da zagrlim toliku moć oluje i smirim je jednim toplim zagrljajem duha. Da ugušim njezinu silu i moć, tihim zovom srca, koji je skriven iza par riječi topline i da me njezina duša dovede u centar te boli.
Iako se trga i ne da mi da dođem, poput bijesna zmaja me odbaciva i ranjava svakim mojim korakom bliže, ne odustajem i tjeram sam sebe da idem dalje, da ulazim dublje u oluju i idem sve dalje, sve do samog centra bijesa, koji je zapravo bol jedne nježne duše, koja sama leži na sred mora, okružena olujnim oblacima, koji na stotine koraka oko nje kruže i ne dopuštaju joj da izađe i da se oslobodi okova mraka. Približavam se i snažan grom me udara i odbaciva do zidova oluje. Iako u mukama, ustajem se i ne odustajem.
Krećem prema centru i osjećam da je bol sad još veća i s tim još veći bijes oluje stvara.
Zaustavljam se i padam na koljena s licem naslonjenim na mirno more ovoga centra, iza kojih more trga i uništava sve što dođe ispred njega. Iako okružen svijetlom i savršenim mirom, Bol ne osjeća taj predivni sjaj, toplinu i mir koji vlada oko nas. Izbezumljen i ostavši bez ijedne ideje, podižem glavu prema Nebu i molim Svevišnjeg da mi pruži jedan znak, put ili ideju, kako da sklonim bol i smirim bijes.
Tišina Boli, koju ljubomorno čuva bijes, prekida jedna suze potekla iz moga srca. Sa zahvalom prema Svevišnjem spuštam glavu i suze počinju teći iz moga srca i svaka kap mog srca, more sve više i više uzburkava, tako da prvi val, pa drugi, treći i tako redom dolaze do Boli. Ona ih pokušava pogoditi svojim gromovima bijesa, ali ne uspijeva. Odjednom vidim kako me oči Boli gledaju, osjećam kako me promatraju i pitaju se što ovdje radim. Vidjevši mene, vide iza mojih leđa silinu bijesa koji se oslobodio kroz nju, odjednom postaje svjesna svoga bijesa i naglo se ustaje. Sunce joj pogađa lice i ona se sklanja od sunca, ali nema se gdje sakriti od čistine svijetla.
Ustajem se i odlazim do nje, uzimam je za ruku, privlačim k sebi i kažem joj:˝Ne boj se više, niti budi bijesan, već potraži svoju ljubav i pruži joj sve ono što si mislio da nećeš moći. Iskoristi svu energiju bijesa za energiju ljubavi i dokaži da si njezine ljubavi dostojan.˝
Otvaram oči i sjedim na vrhu brda usred šume, gledam oko sebe i govorim si:˝Sve sam to mogao uništiti da me moj anđeo čuvar nije došao spasiti. Hvala ti dragi prijatelju, hvala ti.˝ Bilo je čudno i zastrašujuće gledat svoje srce, očima svoga čuvara, dok je bijes okruživao moju bol, a on je bio kapetan broda nasred olujnog mora, koji me trebao vratiti u sigurnu luku.
Kristijan Kraljević