Kovač

Iz  plejade brojnih dobrkovskih kovača (Andrija i Frano Hrkać- Ivanov  te  Vinko Hrkać – Perin, jedino još (sigurno) koraca Ilko – Ilija Hrkać.
Ta vrsno i teško  zanimanje,  tražilo je snažne mišiće i odmjerenu ruku,  gdje, kako i koliko puta čekićem udariti po užarenom željezu da bi odrađena alatka zadobila željeni oblik i oštrinu.
Pionirske korake u tome je zanimanju učinio Mate Hrkać (1882. g.) koji je zanat naučio u Crnču  (Cerovi Doci) kod „Purina“.

Kada je Mate stekao osnovna znanja iz kovačke struke, on i brat mu Miško odlaze u Mostar gdje razgledavaju i kupuju dasku i  kožu od goveda  da bi  izradili mješinu pomoću koje će  u vignju (kovačko ognjište) raspirivati vatru i  podizati temperaturu da bi pojedine alatke postale što podatnije  pri obradi užarenoga željeza teškim kovačkim čekićem.Tako su nastajali brojni predmeti i alatke koje su u svakodnevnim poslovima imali presudnu ulogu u preživljavanju seoskoga puka.
Pripomoć u kupnji osnovnoga  kovačkoga  alata  osigurao  je fra Didak Buntić. Među glavne kovačke proizvode spadaju: motika, kramp, kosirić, srp, dlijeto,  maše,  strugača, špica i dr…..
Matinu  već obiteljsku obrtničku tradiciju naslijedio je sin Nikola za gradnje crkve 1912. g. na Širokom. Brijegu, da bi nakon toga otvorio samostalnu kovačku radnju u Klancu. Nadolazeća  zbivanja  drugoga svjetskoga rata utječu  da Nikola svoje poslove preseljava u Dobrkoviće. Ilija se kao dvanaestogodišnje dijete  počinje  pomalo uključivati u poslove, pušući u viganj, a sa dvadesetak godina stasa u iskusnoga majstora svoje struke.
Tehnologija kovačke struke zahtijeva veliko znanje i iskustvo u kvalitetnom  obavljanju postavljenih kovačkih zadataka.

U kovačkome se  ognjištu uz pomoć velike mješine dovoljno raspiri zapaljena vatra koja će omogućiti neophodno zagrijavanje alata i time omogućiti njegovu brzu i kvalitetnu obradu pomoću čekića. Nakon precizno obavljenoga kovačkoga posla alatka se ubacuje u hladnu vodu da bi kal ostao što kvalitetniji.
Tim, nekada važnim i prestižnim zanimanjem, danas se ne može osigurati puko preživljavanje a kamo li životna egzistencija, jer se ta djelatnost uglavnom premjestila u sferu industrije, a tradicija blijedi  u zaborav.