Dok pokušavam formulirati pitanja, za početak kako ću te predstaviti: glavni urednik portala Dobrkovići.com i autor knjige koju uskoro očekujemo iz tiska uz ono obvezno profesor geografije u Gimnaziji i Strukovnoj školi? (molim te koji podatak o nadnevku i godini početka rada portala).
Portal dobrkovići.com imao je više nego skroman početak. Čitateljstvo je prvi put moglo pregledati sadržaj 11.lipnja 2010.g. s tridesetak tekstova, dok su pripreme započele znatno ranije.
Kako se normalni, mirni i ozbiljni čovjek kakav je profesor Cigić našao u pustolovini zvanoj novinarstvo i pisanje knjiga?
Kako si me okarakterizirala u prethodnom pitanju ja ni po čemu ne spadam u novinarsku branšu. Novinar, pogotovo kvalitetan ne može biti svatko. Novinarska profesija traži dnevno ostrašćenog čovjeka nabijenog adrenalinom koji stalno trči za informacijama ili senzacijama. U posljednje vrijeme istraživački novinarski posao postaje i životno opasan. Zato se ne vidim u toj važnoj i cijenjenoj profesiji.
Prihvaćajući se posla ( na amaterski način) postao sam svjestan težine svake javno izgovorene riječi. Konstatacija godi uhu, ali daleko sam ja od bilo kakvog ozbiljnijeg novinarskog rada. Donekle sam se snašao u poslu društvenog kroničara i tu nekako plivam, a sve ostalo je u sferi fantastike. Danas svatko može pisati, ali treba biti sadržajan i zanimljiv jer bi napisano netko trebao i čitati.
Danas i knjige skoro svatko piše. Uopće se ne zanosim dosezima svog „književnog rada,“ a
je li vrijedilo truda najbolji će odgovor dati čitatelji.
Reci nam nešto o početcima na portalu- kako si došao na tu ideju, koji ti je bio motiv?
Moram priznati prije nego sam se upustio u ovu pustolovinu nisam mogao ni pomisliti da će se portal održati toliko na životu. Tih je godina bila prava ekspanzija lokalnih interneskih medija. Nisam se zalijepio na pomodarstvo već sam htio sačuvati od zaborava narodnu tradiciju i kulturnu baštinu sela. Nisam bio ni Bog zna kako informatički potkovan, u pomoć mi je pritekao stariji sin Ivan i pustolovina je mogla početi. Bio sam svjestan činjenice da male sredine kakva je naša oskudijevaju informacijama na dnevnoj razini. Kako onda biti dnevno zanimljiv i ažuran, bila je to nemoguća misija. Za takav tip portala treba raditi čitav tim, a ja sam ovdje sam. Zato sam se odlučio za drugi put.
Na kakav je odjek naišlo pokretanje dobrkovića.com? Imaš li podatke o posjećenosti portala (ako nije poslovna tajna)? Koja je struktura čitateljstva? Koja je tvoja novinarska koncepcija?
Portal dobrkovići.com imao je više nego skroman početak. Čitateljstvo je prvi put moglo pregledati sadržaj 11.lipnja 2010.g. s tridesetak tekstova, dok su pripreme započele znatno ranije.
Portal se pojavio na medijskoj sceni bez ikakvih promidžbenih najava. U početku je broj klikova bio doista skroman. S vremenom je interes za objavljene sadržaje rastao, a prilozi koji su bili zanimljivi široj čitateljskoj publici preuzimali su neki hercegovački portali i tako nas besplatno reklamirali. S vremenom je dnevna posjećenost portala narasla na više od tristo klikova. Ubrzo su nas počeli posjećivati sa svih kontinenata. Prije nekoliko godina napravili smo analizu posjećenosti portala, ako je netko znatiželjan sve se može provjeriti.
S obzirom na teme koje je portal prezentira nije teško prepoznati čitateljsku strukturu iako imamo relativno malo povratnih informacija. Mladi najčešće komentiraju školske i sportske teme, a starija publika prati i ponekad komentira sadržaje vezane za povijest , tradiciju i zgode koje su obilježile život predaka. Objavljeno je i nekoliko vrlo zahtjevnih tema što iziskuju ozbiljan napor poput demografskih obilježja sela ili žrtava Prvog i Drugog svjetskog rata i poraća. Vidi se po broju klikova da je stradalnička problematika čitateljstvu ponajviše zanimljiva jer se predugoo o njoj šutjelo.
Tekstove nastojim pisati na jasan i sažet način. Po svemu sudeći knjiga i čita nije više u modi pogotovo dugi tekstovi. Današnja mladež najviše komunicira fotografijama i kratkim tekstovima (facebook). Zato pisanje pokušavam prilagoditi mlađoj čitateljskoj populaciji.
Vjerojatno je bilo različitih zgoda i (ne)zgoda, možeš li se prisjetiti neke?
Prikupljajući građu nailazio sam na niz zanimljivih zgoda. Često sam vjerodostojnost informacija provjeravao i po nekoliko puta kod istog kazivača. Vjerojatno sam ponekad u revnosti pretjerao pa sam zasluženo dobio jezikovu juhu: „Dvaput san ti kazala, a ti jopet pitaš. Bor te ne ubiće jesi posta zaboravan.“ Samo smo se nasmijali i nastavili dalje.
Razgovarala Blanka Kraljević
on mi je tatin stric