Djeca su cilj svakog sklopljenog braka. Neplodan brak smatrao se nesretnim, a nevjestu se uvijek za neplodnost okrivljavalo. Takve su žene zli jezici nazivali jalove, brezditke i nerotkinje. Zbabne nevjeste najprije su trudnoću povjeravale svekrvama. Nerijetko su trudne žene rađale na njivi ili čuvajući stoku. Ako bi se zatekle kod kuće onda bi se porodile uz ognjiše, simbol obiteljskog života i zajedništva. Nerijetko su prvi porodi bili teški za rodilje. Da bi se rodiljama olakšao porod korištene različite vradžbine i magijski postupci. Često se koristilo pucanje iz lovačke puške da se ženi skrate porođajne boli. Drugi bi donijeli rešeto orašaka i njima grokćali nameći dijete jer sva djeca luduju za orasima. U selu se jedna žena porađala nekoliko dana, vradžbine i magije nisu ništa mogle pomoći. Kad su svi aduti iskorišteni jedna od prisutnih žena dosjeti se zanimljiva rješenja. Reče svekrvi: „Donesi joj čovikove gaće vidit ćete da će brzo rodit.“ Kad je seoska babica počela muževljeve hlače istresati nad ispaćenom rodiljom ona joj odgovori: „ Nosi to od mene iz nji me je guja i ujla.“ Na kraju se dugotrajni porod ipak sretno završio.
Običaj je bio da se na babine ide odmah nakon poroda. Babine su nošene više roditeljima nego li novorođenčetu. Rodiljina majka za prvorođeno dijete donijela bi svu opremu: bešiku, tkane vunene povoje i pelene, očerupana pivca, jaja, masla, uštipaka, vina, rakije i drugih đakonija. Na babine su dolazile isključivo žene.
Smatralo se da je žena 40 dana nakon poroda nečista. U tom razdoblju žena ne smije raditi fizičke poslove i konzumirati tešku hranu (kiseli kupus, grah i dr.).
Nakon 40 dana rodilja se prvi put okupa i može u svečanoj odori u crkvu na misu. Po dolasku na crkvenim vrata klekne, a svećenik je uz molitvu poškropi blagoslovljenom vodom i uvede u crkvu kao punopravnog člana zajednice vjernika.
Tadašnja patrijarhalna sredina čeznula je za muškim potomkom jer samo sin može sačuvati imetak i obiteljsko prezime.
Kad se ženio susjed Matiša sa svima je bio u vrlo lošim odnosima. Stoga nitko nije mario za njegovim veseljem zbog nasilne i prevrtljive naravi. Matiša je jednostavno bio čovjek od svake boje.
Kad mu je žena nakon teškog poroda darovala muškića bahaćenju i provociranju susjeda nije bilo kraja.
Tad se novorođenče nosilo na krštenje drugi dan nakon poroda, a najkasnije slijedeće nedjelje. U potrazi za kumom Matiša je obišao sve kuće i nigdje kuma nije našao. Dok je Matiša prebirao što mu susjedi odbiše kumstvo, pred njim se ukaza stari znanac Stojić iz Brotnja. „Otkud tebe prijatelju?“ srdačno će Matiša. „Koje te dobro mene donese.“ „Poša san u planinu da vidin kakvo je žito i šta je s ajvanom“ odgovori Stojić. „Ima li šta dobra kod tebe prijatelju Matiša?“ „Ima prijatelju, rodio mi se sin, samo kuma nemogu ni sa svićon nać. Cilo sam selo obigra, al niko neće da privati dite.“ „Kad niko neće ja ću, nek se dite krsti, što je ono komu krivo.“
Stojić je nakon krštenja produžio svojim putem. Vrijeme je prolazilo a kum nije izlazio na planinu punih 18 godina. Prigodom prvog izlaska na planinu sustigao je kuma Matišu. Kad je prošao predanj upita ga: „Jesi li ti to kume ako Boga znadeš? Po selu se priča da nevoliš radit, oćeš ukrast , izdat i privarit, a ti bogobojazan čovik s krunicom u ruci .“ Na to će Matiša: „A šta ću kume, kad ništa drugo ne mogu radit.“