LANE I BATINE

Niko i Luca čuli su da je učiteljica rekla kako je sutra škola popodne . Svi drugi čuli su da je ujutro. Zato su se njih dvoje tu noć pošteno naspavali. Dočekalo ih je vedro proljetno jutro. Doručkovali su, i po dogovoru, našli se na ulici, s košaricom u kojoj su nosili slane štapiće i vodu.
U susjednom selu, udaljenom dva-tri kilometra po kozjim stazama preko brda, autom mnogo dalje jer se moralo obilaziti, živjela je Nikina baka. Njegov ujak i skupina lovaca ulovili su srnu, a lane su doveli baki pa su ga Luca i Niko odlučili vidjeti.
Nosili su duge, tanke šibe i njima lupkali pred sobom da ih ne iznenade zmije. Proljeće ih je izvlačilo ispod kamenja, pa bi se lijeno rastegle na suncu i uživale u toplini. Znali su ljudi i stati na zmiju , i tek bi po trzaju mišićavog tijela što se pokušalo izviti da ugrize, shvatili što se zbilo. Šibe su često bile spas. Zmije je lakše onesposobiti šibom nego kamenom.
Nisu ih se bojali. Grizu samo kad su napadnute i ugrožene. U obrani. Ako ih prije šibom upozoriš da dolaziš, samo se skolne i brzo kliznu pod prvi kamen. Debeli babor pobjegne sporije, ali nije opasan… za ljude. Zato jede zmije.                           
Ilustracija  Ivan Vitez

Skakali su Niko i Luca kao dva kozlića s kamena na kamen, pa i gdje su mogli hodati po crvenkastosmeđoj zemlji između kamenja, ipak su voljeli čvršći oslonac da se mogu s njega odbaciti. Iz raznih smjerova čula su se zvona, glasnija, tiša, a onda onih sitnijih zvona, zvončića, obješenih ovcama oko vrata. Uvijek se po zvuku znalo koje je stado i koliko je daleko.
Svaka obitelj raspoznavala je svoje krave i ovce. Lucina Šarava imala je najprodornije zvono , a i najčešće je zvonilo jer ta nikad nije mirovala. Zato su je nekoliko puta jedva spasili kada je srušila klance zagrađene dračom i prejela se tuđe djeteline. Trbuh bi joj toliko narastao , naduo se, da se činilo da će se raspuknuti. Onda bi je šibom tjerali da trči kroz selo, prema brdu i natrag, samo joj je to moglo spasiti život. Iako uvijek u pokretu, u tom času baš joj se ležalo i preživalo, do smrti, ali odrasli bi se pobrinuli da Šarava dočeka i idući dan. Davala je najviše mlijeka u selu, zato je nisu htjeli prodati. Njena telad bila je krupna, a i napredovala je brže jer je hrane bilo napretek.
Oko Nike i Luce zujale su pčele, oblijećući oko cvijeća skrivenog između sivog kamenja. Zazelenjelo se ljekovito bilje. U ljeto će cijela padina tako opojno mirisati po vrijesku, smilju i kadulji da bi čovjek najradije zaspao u mirisnoj bajci. Pazili su da ne gaze rascvjetalo bilje koje je razbijalo sivilo. Iz daljine čula se buka rijetkih automobila što su prolazili cestom. Iza njih dugo je lebdio, a onda se u zraku rasipao, oblak prašine.
Jedanput su se odmorili i popili malo vode, iako nisu bili ni žedni ni umorni. Kad se ide na izlet, nepisano je pravilo da se usput pije i odmara. Nepuni sat poslije pokucali su na bakina plava vrata, bez stakla, s crnom kvakom.
– Samo naprid! – viknula je baka sklanjajući sa štednjaka mlijeko koje je netom zakipjelo. Kad su otvorili vrata, zapuhnuo ih je miris tek pečenog kruha. Zašto kruh u tuđoj kući ljepše miriše, pomislila je Luca, a cijela uža i šira okolina ima isto brašno, sol i kvasac, i svi imaju kišnicu iz istog neba.
– Anđeli moji – rekla je baka grleći Niku, a onda Lucu.
– Sa´ će van baba dat kruva, kajmaka i šećera, mora da ste gladni i umorni.
– Nismo, bako. Nismo,
– Samo da se malo pro´ladi. Sa´će! Sa´će! Did je otra´ kravu na pašu, šteta što nije zna´ da ćete doć.
– Došli smo vidjeti lane. Možemo li, bako, odmah u štalu?
– Bog te pomoga, što ne bi mogli. Evo samo da bacin jednu ciplju u šporet da se vatra ne ugasi.
Izašli su i krenuli prema štali nad koju se nadvila velika murva. Baka je otvorila zasun na tamnim drvenim vratima, toliko starim da se teško moglo reći koje su boje.
– Gledajte ispri´ sebe da se ne isprljate. Odajte po tin pločan sa strane – rekla je baka.                                                                                           Štala je bila prazna. Iza velikih jasala bila je drvena pregrada pa se iza nje nije vidjelo.
Kad su se približili, ugledali su lane, sklupčano na prostirci od sijena.
– Kako je slatko! – uzviknula je Luca, instiktivno prinoseći desnu ruku na prsa. Niko je stajao kao opčinjen. Uhvatila ga je silna tuga, umalo se rasplakao.
– Jadničak mali, zašto si morao ostati bez mame? – prošaptao je.
Prišli su mu bliže. Lane se preplašilo i skočilo, povlačeći se skroz uza zid.
– Ne boj se, maleni, ne boj se! – tepala je Luca mazeći ga po leđima. Sada je i Niko stajao kraj nje pa su ga četiri ruke milovale. Niki su se omakle suze na lanetova leđa, ali u polumraku štale Luca to nije vidjela.                                                                                                      Luca, koja od rođenja nije podnosila miris štale, nije ni primijetila gdje se nalazi, toliko je bila ganuta.
– Jadničak tako mali, a već je bez mame! – rekla je i ona i uzdahnula.
Niko je samo šutio. Oči su ga još više zapekle.
– Dico, kad god imate vrimena od škole, dođite i milujte ga. Kad ojača, biće van na ledini, a kad poželi, nek´ iđe u svoju šumu. Tamo je najsritniji. Ali sad nemore jer mora dojiti mliko. Krepa´ bi sam u šumi. Milava mu je spasila život.
Milava je bila bakina dobra, stara krava što je već dala cijele narašatje teladi i othranila dvije generacije bakine obitelji.  Kako je to čudno, razmišljao je Niko, jedno stvorenje drugom ugrozi život, a onda ga na neki način spašava. Ne razumijem.
Kada su izišli iz štale, zažmirili su jer ih je zaslijepilo jarko svjetlo. U lavoru pred kućom oprali su ruke, a onda im je baka na još topao kruh namazala kajmak i posula ga šećerom. Slasno su pojeli, iako su samo dva sata prije doručkovali. Krenuli su natrag da na vrijeme stignu u školu. Kako su dan prije bili jutarnja smjena, zadaću ću su bili napisali popodne, poslije škole.
Da nešto nije u redu, shvatili su već na ulazu u selo.
Pavo i Toma stajali su s torbama na ramenima, a još je bilo prerano za školu. Bilo je oko dvanaest, a škola počinje u dva.                          – A gdje ste vas dvoje? – upitali su.
– Pa škola je popodne! – rekla je Luca.
– Malo sutra! – ispalio je Toma. – Dobit ćete od učiteljice.
Kako je njihova „prava“ učiteljica, Majda na početku trećeg razreda dobila treće dijete, mijenjala ju je starija učiterljica iz grada. Bila je stroga.
Sutradan su sa strepnjom ustali kad je ušla u razred.
– Sjednite – rekla je mirnim, no ipak zastrašujućim glasom. – Luca i Niko, dođite pred ploču. U učionici je vladao  mûk.
– Zašto jučer niste bili u školi?
– Krivo smo vas shvatili – promucala je Luca, dok su se Niki znojili dlanovi. – Mislili smo da je škola po podne. Otišli smo vidjeti lane kod Nikine bake.                                                                                                                                                                                                                                – Interesantno puta dva! Samo vas dvoje ste tako mislili.
Uzela je ravnalo, ništa drugo nije trebala reći. Skupili su prste i ispružili ruke. Stiskali su i prste i zube dok su im se jagodice žarile od udaraca. Dobili smo svak po deset koka. Koja je to nepravda, razmišljao je Niko osjećajući vrućinu pod vjeđama. Svim silama trudio se ne pustiti suzu.
– A što smo skrivili? – upita učiteljicu.
– A ona ga, umjesto odgovora, još jedanput udari ravnalom po prstima.

Ljilja Leko

1 misao o “LANE I BATINE

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.