Legende o Kravićima

U ranijim stoljećima stanovništvo se pretežito bavilo uzgojem stoke jer mu je to zanimanje omogućavalo sigurnije preživljavanje od poljodjelstva. To je jedan od razloga da su pojedina plemena dobila prezime na osnovu djelatnosti koju su obavljala.  Kravići najvjerojatnije otuda vuku svoje prezime.
O Kravića plemenu ima vrlo malo informacija, ali se sa sigurnošću može reći da su živjeli na području Dobrkovića, a lokalitet se zove Kravićine. Pretpostavlja se da su tu živjele tri obitelji Kravića, a četvrta u Izbičnu. Velika je vjerojatnost da su te obitelji bile u krvnom srodstvu. Danas su Kravićine u posjedu nekoliko Perkinih i drugih obitelji .

Ostaci Kravića kuće

I danas postoje  hrpe kamenja koje su međusobno dosta udaljene, a svjedoče o životu koji je nasilno prekinut. Prije nekoliko desetljeća na jednoj od hrpa, mogli su se vidjeti dijelovi ognjišta. Postoje također ostaci velikog vinograda čija je loza davno podivljala. Također postoje ostaci trešanja i smokava.
Do kada su ovdje Kravići živjeli pouzdano se ne zna, ali najkasnije do polovice 19.st.
Koji su razlozi ovoj tvrdnji. Neki drugi događaji govore tomu u prilog. Kravićine su bile lokalitet koji je bio dosta zaklonjen od tadašnjih putova kojima su se kretali turci i njihova vojska.
Tadašnji državni nameti bili su dosta veliki s obzirom na mogućnosti siromašnog kmeta. Možemo pretpostaviti da su izbjegavali dati agi harač pa su zbog toga skončali na jezovit način.

Siromašna, ali mudra seoska glava pokušala je ublažiti negativne posljedice tadašnje porezne politike, na način da se višečlane obitelji nisu dijelile iz razloga što su se nameti plaćali po „dimu“ a ne po broju članova kućanstva.
Općepoznata je činjenica da je na lokalitetu Šarića Dubrava bila sagrađena (krajem 17.st.) turska kula  koja je jednim dijelom služila za skladištenje harača (žito, stoka,živina i dr.), a drugim dijelom kao utvrda iz koje je na Visokoj Glavici (Široki put) kontroliran promet između Venecije (Imotski) i Mostara kao središta hercegovačkog pašaluka.
„U vakufnami, čiji se prijepis pod rednim brojem 223 čuva u Orijentalnoj zbirci Akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu, stoji da je Ibrahim-aga za izdržavanje spomenute džamije i mekteba te plaćanje službenika za njihovo održavanje u selu Ljubotići uvakufio zemljište sa štalom, hambar, kulu, sijenicu, guvno i 25 kuća i vinograd.“¹

Podivljala loza – ostatak nekadašnjeg vinograda

Osim čvrstog objekta koji je imao prizemlje i kat, bila je i pojata (hambar) koja je služila za skladištenje žita i smještaj stoke. Na prostoru između kule i pojate nalazilo se  guvno  za vršenje žita, jer je sav porez ubiran u naturi, a malo podalje sagrađena je i čatrnja.  U to doba, hercegovačkim pašalukom upravljao je vezir Ali-paša Rizvanbegović, kojeg je smrt zatekla u Banja Luci 1851.g.
Polovicom 19.st. Šarića kula bila je ruševina s koje su prema legendi fratri u dosluhu s Ali-pašom Rizvanbegovićem,  uzeli isklesane ćoše i zakopali ih na mjestu današnjeg samostana na Širokom Brijegu kao „dokaz“  postojanja starog katoličkog vjerskog objekta na tom lokalitetu. Također postoji legenda da su Kraviće  masakrirali turski vojnici. Naime tri obitelji Kravića prema agi nisu izmirile porez, te je to bio  razlog njihovom krvavom pohodu. Pretpostavlja se da su krvnici stigli upravo iz Šarića kule. Ako je to istina, onda se taj gnusni čin dogodio značajno prije 1851.g.
Postoji više usmenih anegdota o Kravićima: Kad je turska posada iz Šarića Dubrave ugledala visoko uzdignuti dim iz nedalekih Kravićina, znatiželja ih je vodila da utvrde tko tu živi. U sumrak su krenuli u izvidnicu. Kada su se turci prikradali, ipak ih je netko od ukućana primijetio i dojavio, a kućedomaćin započeo deklamirati dobrodošlicu svojim „gostima“: “Dobro došao Kulen ban, Koprtla kotroban (kontraban) i Kapurica kapetan. Kad su turci razumjeli kakvo se ugledno društvo sjatilo u Kravića, nisu se usudili na njih udariti.

Smokva u borbi s šikarom

Druga predaja govori da je jedna od Kravića žena u sumrak primijetila nepoznate spodobe kako se šuljaju oko njihovih kuća i to kazala mužu. Kad se smrklo glava kuće je zapijevala: Oj čakmaku i britvo pri pasu, popit ću vas zlo me ne popilo.“ Ovim pjevanjem htjelo se neizravno poručiti turčinu da su oni puka sirotinja i da u kući nemaju ništa drugo osim čakmaka (kresivo za potpalu vatre) i britve (služila za brijanje) te će i te posljednje stvari prodati da bi se kućedomaćin napio i tugu zatomio. Navodno je to zapomaganje omekšalo srca turske ophodnje i nisu akciju proveli u djelo.
Treća legenda govori slijedeće: Neki Beljin muškarac došao je u Kravića tražiti konja na posudbu radi oranja. Domaćini su mu izašli u susret i još ga ustavljali na puri. Pravdajući se žurbom Beljo je krenuo za svojim poslom.  Ubrzo je začuo topot konjskih kopita, a potom i krikove iz pravca Kravića kuća. Pobjegao je glavom bez obzira.

Puškarnica na Šarića kuli

I danas u Izbičnu u zaseoku Hrkaći postoji lokalitet koji se zove Kravićevina . Imali su samo jedan objekt koji je razdijeljen na dva dijela. U jednom su držali stoku, a drugi dio im je služio za stanovanje. I danas na tom lokalitetu postoji zidina, kao nijemi svjedok prošlih vremena.
Dobrkovski i izbički Kravići bili su u srodstvu, tvrdi Vinko Draškić-Bricić iz Izbična. Po Vinkovoj priči, izbički Kravići  pošli su u goste svojim rođacima u Dobrkoviće. Kad su stigli, ugledali su stravičan prizor. Uokolo su bila razbacana trupla njihovih srodnika, a glave odsječene i stavljene u zemljane lonce (kotlače). Pobjegli su ko bez duše u Izbično i pokupili svu svoju pokretnu imovinu i netragom nestali.
Gdje su našli utočište, ostalo je do danas nepoznato.

Danas Kravići žive na Hardomilju kod Ljubuškoga,  ali najvjerojatnije nemaju nikakve veze s Kravićima o kojima je ovdje riječ. Hardomiljski Kravići doselili su se iz Međugorja prije sredine 18.st. Kravići u Međugorju su izumrli jer nisu imali muških potomaka, kako nam je kazao Ante Kravić (78) s Hardomilja.

________________________________________________________________

¹Izvor: Rodoslov.ba,  Mostarski Šarići u legendama