Lončar

Dugi je niz godina svako naše kućanstvo pripremalo hranu u posuđu što ga je na osebujan i majstorski način izrađivala obitelj Ćorić iz zaseoka Belje.
Tradicija izrade glinenog posuđa započela je u Belja u drugoj polovici 19. stoljeća, kada su Pero Ćorić i Mate Ćorić (Gluvo) svojom sposobnošću obogatili riznicu kuhinjskog posuđa toga vremena.
Kasnije su se ovim poslom bavili samo potomci Perini i to ovim redom, Perin sin Stipan je nastavio obiteljsku tradiciju, a njega je pak naslijedio sin Pero. Međutim, Pero sa suprugom Marijom rođenom Grbešić nije imao potomstva te je obiteljska tradicija utrnuta njegovom smrću? Danas jedini živući potomak njihove obitelji u Dobrkovićima je Manda kći Stipanova, koja nam je u nekoliko rečenica pokušala dočarati vrijeme i način izrade ovoga posuđa.
Opremivši konje, krenuli bi put Mostarskoga Graca, gdje bi kopali zelenkastu gnjilu (glinu), kao osnovni materijal za izradu, a vrstu ili zečju sol (krupni kristali kalcita) bi pronalazili tu u neposrednoj blizini.

„Zečja sol“ bi se čekićem usitnila do dimenzija krupno samljevenog kukuruza te pomiješala s glinom. Rečena smjesa treba odstajati do sutra. Taj bi se sadržaj miješao na mješini od krave, juneta ili teleta. Izmiješana masa bi trebala biti poput tijesta za kruh. Slijedeći je korak stavljanje gline na terđaj ( mali strug u obrtničkoj radionici) pomoću kojega se rotacijom određuje željeni oblik i visina predmeta od gline. Nakon oblikovanja posude se ostavljaju na sušenje 3-5 dana. Završni poslovi se obavljaju pečenjem u „peći“ dok posude ne postanu crvene zbog visoke temperature. Tretman pečenja traje oko 3-4 sata. Nakon što se zemljano posuđe ohladi spremno je za tržište. Sva proizvedena roba bi se stavljala u arare (vreće u kojima bi se posude razdvajale slamom ili paprati), te tovarila na konje i put pod noge.
Roba bi se „razvozila“ do Bila (Misište), Blizanaca, Gradnića, Podgorja , Rakitna… Trgovina bi bila osobito „vesela“ ako bi konj očešao duvar.
Iz toga vremena postoji anegdota. Pitaju nekoga od Belja, što to gonite? Odgovor bi bio, ako prodamo bit će tovar žita, ako privrne nema ništa. Pečeno se posuđe prodavalo uglavnom za žito ( koliko u posudu može stati), izuzetak su bili derneci kada se proizvode plaćalo novcem.
Rijetke su bile prigode kada bi se roba vraćala neprodana, a njome se znalo i konak (prenoćište) plaćati.