Nemoguće je s ove vremenske distance proniknuti u sve probleme što su tištili hercegovačko seljaštvo tijekom Prvog svjetskog rata. Sveopća mobilizacija uzrokovala je nedostatak radne snage jer su svi sposobni muškarci stavljeni pod oružje. Mnogi muževi i očevi kao jedini hranitelji obitelji ostali su zauvijek na bojištima Velikog rata. Državnom rekvizicijom[1] poljodjelskih proizvoda i stoke, seljacima su uzimani posljednji zalogaji.
Najveće poteškoće prouzročila je nezapamćena suša što je Hercegovinom harala 1916. i 1917. godine. Naime, kiše nije pala od 9. travnja do 7. listopada 1917. godine,[2] a zemlju je čitavo vrijeme pržila silna žega. Ljetina je u potpunosti uništena, a ljudi su umjesto zrelih plodova bili prisiljeni tražiti kozlac, mljeti kukuruzove kukuruške i kruh od kljenove kore. Stanovništvo iscrpljeno gladovanjem, umiralo je gotovo svakodnevno. Najbolje o tome govore slijedeći primjeri: Kao u jesen, kad lišće s gore pada, tako i ovaj narod umire od gladi. ….Narod nije u stanju ni iz kuće izaći od gladi, ili. Prolazeći selom, – zapisao je jedan suvremenik – viđaju se samo goli kosturi sa još nešto života u njima. Drveće je oguljeno od ljudi, koji koru melju i priređuju ‘neki kruh’. Kozlacu ama baš nigdje ni traga, jer čim (se) list pokaže već se je odao i gladne ruke sežu za njegovim korjenjem, da ublaže neodoljivu glad.[3]
Iako se posvemašnja bijeda zavukla u svaku kuću, trpeći narod nije zdvajao nad svojom sudbinom.. Zbog teškog stanja pučanstva u više je navrata fra Didak Buntić intervenirao i prosvjedovao kod zemaljskog poglavara generala Sarkotića u Sarajevu. Vlada je davala obećanja da će žito poslati u Hercegovinu, ali pošiljka nažalost nikad nije stigla. Tražeći pomoć izgladnjelom narodu fra Didak je stigao do Beča i cara Karla I., noseći sobom sedam vrsta kruha da uvjeri carsku krunu čim se hrane njegovi podanici: 1) sirčani kruh; 2) kukuruzov kruh (zvao se kukuruzov kruh i onaj koji je umiješan od samljevenih kukurušaka, i to se miješalo s mekinjama; 3) karišikov kruh; 4) proseni kruh (od prosa); 5) šiljev (od zrnja sitnijeg od karišikova zrna); 6) barov i 7) kljenov kruh (od kljenove kore pomiješane s mekinjama ili od same samljevene kljenove kore).[4]
Sva fra Didakova uvjeravanja ondašnjih moćnika urodila su neznatnom pomoći za izgladnjeli hercegovački puk. Crne slutnje su se uskoro obistinile. Smrt je počela uzimati svoj danak, a među ranjivijim skupinama bila su djeca i starci.
I kad su naizgled sve nade izgubljene, fra Didak je preko Središnjeg zemaljskog odbora za zaštitu obitelji moboliziranih i u ratu poginulih vojnika iz kraljevina Hrvatske i Slavonije iz Zagreba uspio izhoditi zbrinjavanje gladne hercegovačke djece kod dobrotvora u Srijemu i Slavoniji.
Prvo preseljavanje hercegovačke djece u Slavoniju, organizirao je fra Didak Buntić početkom rujna 1917.godine. Slavonski dobrotvori primili su do sredine svibnja 1918.godine ukupno 21 konvoj s približno 17 000 izgladnjele djece.[5] S njima je u Slavoniji pronašlo luku spasa i 28 dobrkovske djece.[6].
Tablica 1. Popis spašene dobrkovske djece iz 1917. godine.
| Red. broj |
Ime i prezime | Ime oca |
| 1. | Ivan Cigić | Ivko |
| 2. | Janja Cigić | Nikola |
| 3. | Joza Cigić | Mate |
| 4. | Jozo Cigić | Ivkin |
| 5. | Jure Cigić | Mate |
| 6. | Kata Cigić | Nikola |
| 7. | Mara Cigić | Nikola |
| 8. | Marko Cigić | Grgo |
| 9. | Martin Cigić | Ivko |
| 10. | Mirko Cigić | Grgo |
| 11. | Petar Cigić | Ivko |
| 12. | Ivan Ćorić | Luka |
| 13. | Jozo Ćorić | Marko |
| 14. | Mijo Ćorić | Luka |
| 15. | Zlata Ćorić | Luka |
| 16 | Anđa Grbešić | Marko |
| 17. | David Grbešić | Ivan |
| 18. | Ilko Grbešić | Ivan |
| 19. | Ivan Grbešić | Jozo |
| 20. | Iva Hrkać | Ivan |
| 21. | Ivan Marušić | Martin |
| 22. | Janja Marušić | Lovre |
| 23. | Jela Marušić | Martin |
| 24. | Jozo Marušić | Martin |
| 25. | Jozo Marušić | Ivan |
| 26. | Marko Marušić | Ivan |
| 27. | Jozo Perko | Stipan |
| 28. | Matija Perko | Jago |
Izvor: autorova anketa
Među zbrinutom djecom bilo je 20 dječaka i 8 curica. Veliki dio djece u skrbnicima je pronašao nove roditelje, te nisu ni pomišljali na povratak kući. Uz svakodnevni rad prikladan njihovu uzrastu stekli su nove navike, a neka su djeca i školu pohađala. Iz tih je razloga svoje dobročinitelje prigrlilo jedanaestero (39.28%) dobrkovske djece ne želeći ni pomisliti na povratak svojim obiteljima, zbog bojazni da bi ih ponovo mogla zadesiti ista sudbina. O neraskidivim vezama dobročinitelja i njihovih štićenika najbolje svjedoči pismo pristiglo iz Slavonije u Dobrkoviće nakon Drugog svjetskog rata.[7
Zbog rodne 1918. godine gospodarska se situacija u Hercegovini počela popravljati pa su razlozi za daljnji boravak djece kod njihovih dobročinitelja uglavnom nestali. Počelo se djecu organizirano vraćati u njihove obitelji, a odgovornost tog posla povjeren je službenicima Oblasne državne zaštite djece i mladeži iz Sarajeva.[8] Povratak djece njihovim obiteljima dovršen je u najvećoj mjeri do konca 1919. godine.
Fra Didak je uz brojne dužnosti sa suradnicima domišljato služio hercegovačkoj sirotinji. Zahvaljujući fra Didakovom čvrstim idealima i nesebičnoj pomoći mnogih dobročinitelja, naraštaj kojemu je bio namjenjen udes, osuđen je živjeti.
[1] Prisilno otuđenje materijalnih dobara od strane države uz minimalnu naknadu [2] Nikić Andrija , Godine gladi, str. 19. [3]Isto str.21. [4]Isto str.36. [5]Isto str. 63. [6] Autor je uspio prikupiti 28 imena spašene djece, a konačni broj je zasigurno veći. [7] Poštar je donio pismo na ime Jozo Perko. Međutim, u zaselku nije bilo živuće osobe s tim imenom. Nakon dugotrajnog vijećanja okupljeni jednoglasno odlučiše otvoriti pismo. Nakon što su pismo otvorili zaključili su da je pošiljalac iz Slavonije, odnosno iz Vrpolja, ali svima nazočnima nepoznat. Nakon uvodnih rečenica shvatiše da je pismo adresirano na Gojkovog oca, pokojnog Jozu Perko. U pismu ga je pitao sjeća li se Jozo igara i djetinjstva što su ga zajedno provodili u Vrpolju. Sad već zreli čovjek, nastavlja pitati Jozu kako živi, kakvo mu je zdravlje i može li sastaviti kraj s krajem? Ako su prilike teške, nudi muda s čitavom obitelji ponovo dođe kod njega i on će im pomoći. Široko slavonsko srce i dobrota, orosila je suzama lica svih nazočnih. Jozo je tijekom Drugog svjetskog rata liječen u mostarskoj bolnici, gdje je naglo preminuo 1942.g. Kad su se stekli uvjeti, Jozin stariji sin Gojko zaputio se u Vrpolje i na primjeren način zahvalio očevu dobročinitelju i prijatelju iz djetinjstva. Pismo nažalost nisu uspjeli sačuvati. [8]Nikić Andrija , Godine gladi, str. 84.