Za najveću zabavu djece i mladeži u selu, magareći koncert, birali su se dani kad su seljani bili najumorniji i spavali o podne iza velikog, napornog posla. To je znao biti sunčani vikend početkom svibnja, kad je najviše obitelji sadilo duhan. Ponekad je to bio dan kad se sadio , okopavao ili vadio krumpir.
Kako su se svi ravnali prema vremenskom kalendaru, tako su im i radovi padali u iste dane. Katkad je to bio vedar listopadski dan, kad su svi išli u berbu grožđa. Ali najslađe je bilo usred ljetne žege: djeca bi se, nakon mnogih vijenaca nanizanog duhana, podigla, nogu utrnulih od dugog sjedenja, dok bi majke i bake, držeći se za križa, na brzinu pripremale ručak – pečeni krumpir i salatu, ili restani krumpir i salatu, , ili jaja i salatu, ako su taj dan kokoši bile darežljive.
Još dok bi u usta trpali zadnje zalogaje promatrajući djedove i bake kako se na trenutak isključe i od trzaja zamalo padnu sa stolca, jer san bi ih učas svladao iako je hrana još klizila u želudac, djeca su razmišljala o instrumentima koje bi mogli upotrijebiti za koncert.
Pavo je imao škip, veliku plitku limenu posudu u kojoj se pralo rublje , u jesen meso solilo i prpremalo za dimljenje, a zimi se u nj izlijevao sapun skuhan od sode i i svinjske masnoće, hladio i poslije rezao na kocke.
Luca je donijela šuplju kantu u koju se muzlo mlijeko, a poslije, kad bi se probušila, služila je za prenošenje cjepanica od šupe do kuhinje. Te su cjepanice bile posebno zanimljive jer su bile natopljene dječjim znojem i vinom, bolje rečeno dječjim pijanstvom. Lucin djed Lovro svake je godine, negdje u studenom okupljao djecu iz zaseoka da mu pomognu prenijeti iscjepana drva s dvorišta u šupu.
Svi su se rado odazivali i nisu štedjeli ruke; naslagali bi drva sve do uha, zagrlili naramak i neumorno vukli.
Nagrada je već bila postala tradicijom: djeca bi dobila po čašu crnog vina, još mladog i oporog, koji bi, nazdravljajući djedu Lovri i kuckajući se jedno s drugim, iskapili do dna.
Nastalo bi opće veselje, mišići više nisu boljeli, nego, nekako, kao da su nestajali: noge bi naprosto klecale, a smijeh bi provaljivao kao da se tog trenutka oslobodio lanca. Taj dan nije im bio potreban magareći koncert da bi bili veseli.
Niko je za koncert donio kutljaču i varjaču – sve limeno, dok je Toma dovukao stara limena vrata otpala od crnog špareta fijakera.
I druga su djeca donijela na hrpu brdo limenih stvari: stare lonce, lavore, tave, tepsije, poklopce, limenke od pekmeza, masti, ulja, boja… Tu se orkestar strpljivo slagao. Špagom na koju su ljeti nizali duhan, kojom su nanizane vijence privezivali za drvene motke, tom istom špagom sada su privezivali limene predmete za magareće repove, pazeći da ih ne preopterete.
Kad su u tajnosti obavili sav posao, provjerili su je li selo mirno: i kokoši su se umirile u dubokoj hladovini, nije bilo ni daška vjetra da barem zašušti lišće oraha pod kojm su se ljeti hladili i razmjenjivali doživljaje…Ništa! Mrtva priroda!
Selo pozaspalo, sunce prži, prašina na ulici suha kʼo barut, kamene kuće nisu sive nego srebrnobijele od bliješteće svjetlosti s neba od koje se ne možeš skriti ni pod orahom dok sunce ne zamakne iza Krča.
Tad su odlučili početi sa zabavom. Jedinu buku, na koju su bili toliko navikli da im je bilo isto što i tišina, stvarali su cvrčci: tiši, ali daleko brojniji orkestar od onog što se upravo spremao stupiti na prašnjavu scenu.
Lagano su s travnatog Krča izveli magarce do ceste iza zadnje kuće na vrhu sela, skinuli im uzde, stali iza njih, a onda Toma lupio poklopcem o poklopac i magarci su se dali u galop niz ulicu. Kako su lmeni instrumenti počeli odzvanjti u dodiru s neasfaltiranom cestom, tako su magarci, uplašeni, počeli trčati sve brže podižući oblak prašine kojom su zavili cijelu dugačku scenu i pretvorili je u zamućenu, zamagljenu spiralu, ogromnu gusjenicu.
Buka je probijala bubnjiće, rastvarala prozore, izvlačila sijede glave čupave, raskuštrene kose i zabezeknutih, krvavih očiju, otrgnute od sna, istezala im ruke kroz prozore, a one su mlatarale zrakom i prijetile, ne znajući kome jer je spirala, kao crv, već odmicala, ostavljajući oblak prašine zbog kojeg su kašljali i kihali, dok se limena glazba stišavala i udljavala nizbrdo.
Magarci su bježali na jednu stranu, a djeca vrišteći od radosti, na drugu: dužim putem za njima. Obišli bi zaseok sa zapadne strane, prošli iza Krča, pa iza šume u kojoj su u jesen kupili šušanj i tako stigli u podnožje blizu škole gdje su ih čekali iznemogli svirači.
Tu bi im odvezali glazbene rekvizite, privezali uzde i kradomice ih poveli natrag u štale kada bi vidjeli da su se stari duhovi umirili i leže, iako im san više ne dolazi na oči.
Kako su sami u mladosti priređivali slične zabave, šutjeli su i trpjeli pospanost i umor. Ali to nije bilo sve: Kako poslije svakog koncerta slijedi prikladno čašćenje, tako bi i iza ovog uslijedio kokošji ručak.
Nestala bi jedna kokoš iz sela. Nestajale su i kokoši iz obližnjeg sela.
Za to vrijeme jedni bi privezivali svoje magare u štali, a vjerni pomagači u šumi bi skupljli granje i pripremali ražanj.
Kad bi red došao na Tomu, njihov kokošinjac imao bi člana manje.
Izvor: Ljilja Leko MAGAREĆI ORKESTAR
Ilustrirao Ivan Vitez
Dio i mog djetinjstva….