Stanko (Stojan) i Danica ispred obiteljske kuće
Dok je Matija curovala, imala je više udvarača. Srcu su joj osobito prirasli Ivan Soldo i Mate (Matkevilo) Soldo. Obojica su je prosili, ali ona nije mogla odlučiti kojemu će srce pokloniti. Nedoumice je po kratkom postupku riješio Matijin otac Paško. Očeva je riječ uvijek imala težinu i zato se slušala. ” Ćerce moja, oba su momka dobra. Kruva triba jist, a ti sebi moraš gledat proviđenja. Ivanovi ti imaju velik čitluk. Ja se ne bi puno pridomišlja, a ti vidi.” Uskoro je odjekivala svatovska pjesma, a Matija je izabrala Ivana. Mlada obitelj nije dugo živjela sretnim bračnim životom. Uskoro ju je zadesila velika tragedija. Stojan nikad nije upoznao oca, jer je umro, dok je on bio još u majčinoj utrobi. Dok je Matija još nosila crninu, stiže joj od Matkevila nova ponuda za udaju, s tim da želi prigrliti i malog Stojana. Matija bez velika odugovlačenja prihvaća bračnu ponudu. Na Blaževo preklinjanje, Matija je teška srca ostavila malog Toku, da sačuva vatru na obiteljskom ognjištu. U braku s Matkevilom rodila je četvero djece. U međuvremenu je Toko ( rođen 1925. g. ) odrastao radeći sve težačke poslove. Nije još bio niti punoljetan kada su Europom zagrmjeli topovi. Unovačen je u domobrane u Posušju krajem 1942.g. Po zapovijedi, odlazi u Zemun na dodatnu vojničku izobrazbu u kolovozu 1943.g. U veljači slijedeće godine potpada pod Njemačko zapovjedništvo te odlazi u Nizozemsku na dodatnu specijalističku mornaričku poduku za potrebe Njemačke vojske. Iz Nizozemske ga ratni put vodi do Trsta, a potom i Dubrovnika. Na povlačenju ispred savezničkih snaga u listopadu 1944.g.sudjeluje u borbama na Vukovu Klancu (južno od Metkovića), a nešto kasnije s svojom jedinicom stiže u Mostar. Nakon izvjesnog vremena zapovjedništvo ga uključuje u sastav 369 Vražje Divizije. Kad su partizani napadali Široki Brijeg sudjeluje u borbama i svjedok je uništenja partizanskog tenka u Klancu. Sudjelujući u čestim borbenim okršajima s partizanima, ranjen je 1.1.1945.g. kod Privalja u trbuh i ruku. Noseći vlastita crijeva u rukama dolazi do Burića kuća (Burića brig) gdje mu je pružena prva pomoć. Iz Širokog ga njemačka vojska prebacuje u bolnicu u Bijelo Polje gdje je i operiran. Unatoč lošim liječničkim prognozama uspijeva preživjeti. Nakon sedmodnevnog liječenja, njemački doktor ga hrabri riječima: ” Kad si preživio ovih sedam dana, bit ćeš na frontu za tri mjeseca.” U međuvremenu je stigao brzojav u Gornju Britvicu o Stojanovom lošem zdravstvenom stanju.. Blaž se ne oklijevajući uputio u Bijelo Polje da vidi Stojana. U međuvremenu je Toko iz sigurnosnih razloga prebačen na daljnje liječenje u sarajevsku bolnicu, a potom u Zagreb. Povlačeći se iz Zagreba prema Austriji bio je u koloni s ostalim ranjenicima. Nakon dolaska u Austriju ponovo je hospitaliziran, a bolnica u kojoj je ležao bombardirana je od strane engleske avijacije. Tu stradavaju njegovi brojni ratni suborci, a Toko je zahvaljujući Providnosti izbjegao ono najgore. Veći strah od samog bombardiranja predstavljao je dolazak Crvene armije, vojske koja je za sobom ostavljala samo smrt i pustoš. Oni koji su se osjećali dobro dali su se u bijeg, a teži ranjenici, bili su primorani ostati. Stojan se nije osjećao spremnim za bijeg, no na nagovor prijatelja koji mu je ponudio pomoć odlazi iz bolnice. Na putu nailazi na novu kalvariju. Dolazi do ceste gdje mu se niti jedan njemački automobil nije htio zaustaviti. Bespomoćan i potpuno svjestan da na vlastitim nogama dalje ne može, stao je raširenih ruku na sred ceste i vlastitim tijelom zaustavio kolonu. Na taj način je prisilio jednog vozača da ga poveze do željezničkog kolodvora. U vlak je ušao zahvaljujući sprovodniku koji je s puškom istjerao civile i napravio mu mjesta. Tim vlakom stiže u Passau (Njemačka) gdje ga ubrzo zarobljavaju Amerikanci, početkom svibnja 1945.g. Nakon kraćeg liječenja smješten je u zarobljenički logor Passau. Kasnije je premješten u logor u blizini Linza koji se također nalazio u američkoj okupacionoj zoni. Tu su raščišćavali ratne ruševine i za to dobivali novčanu naknadu. Nakon izvjesnog vremena u Linz dolazi jugoslavensko vojno izaslanstvo s uvjeravanjima da žele svoj narod vratiti njihovim kućama, govoreći: ” Ko u ratu nije okrvavio ruke, može se slobodno vratiti kući.” S druge strane, predstavnici savezničkih snaga nude im i druge opcije – odlazak u Ameriku, Austriju, Njemačku… Stojan je svoju odluku o povratku kući objašnjavao ovako: “Dugo san razmišlja kud ću sa sobon okrenit. Ma, nisan nikomu kriv, Odo ja svojoj kući radit svoju zemlju.” Toko se dobro pripremio za povratak kući. Zarađenim novcem kupio je četiri odijela, veći broj košulja, donjeg rublja, ručni i džepni sat te zlatni prsten. Bio je prosinac 1945.g. kada se ukrcao na vlak za povratak kući. Tek što se ćiro dokotrljao na jugoslavensku granicu u vlak ulazi pogranični milicajac i izdaje zapovijed o predaji novca, satova, prstenja i zlatnine. Za sve predane predmete dobiti će urednu potvrdu. Po dolasku u Ljubljanu stiže nova zapovijed o predaji svih stvari osim robe koja se nalazi na njima, a zauzvrat će također dobiti valjanu potvrdu. Nakon što je sve stvari predao, dolazi mu drugi pripadnik OZNE skidajući s njega svu odjeću, a zauzvrat dobiva nekakve dronjke. Ovaj put nije dobio nikakvu potvrdu, vjerojatno je partizanima ponestalo papira. Tada mu u sjećanje naviru riječi jednoga staroga emigranta koji ga je savjetovao da se ni pod koju cijenu ne vraća kući, jer ga tamo čekaju muke kakve ne može ni zamisliti. S ostalim supatnicima dolazi u Zagreb u logor Prečko, gdje je boravio kraće vrijeme. U logoru Prečko prolazi danonoćna ispitivanja i maltretiranja. Odatle ga šalju u Sarajevo u logor na Koševu. Tu je proveo sedam mjeseci, pitajući se svakodnevno hoće li dočekati novo jutro. Stojan kaže: “Svaku noć su prozivali ljude i odvodili ih. Ko je bio prozvan, nikad se više nije vratio.” Prošavši mnogobrojne torture i ispitivanja, 25.veljače, 1946.g. konačno je pušten kući. Iz Sarajeva je „ćirom“ stigao u Mostar, a odatle pješice kući u Gornju Britvicu. Često je pričao o ljudima koji su ga putom zaustavljali, raspitujući se za svoje bližnje, ‘je li koga njihovoga vidio, ima li njihov tko živ’. Za života je često naglašavao jednu njemu dragu zanimljivost: ” Kad san doša u Donju Britvicu (dio obiteljskog imanja), zateka san Blaža u ogradi na istom mistu di san se s njin pozdravijo kad san otiša u vojsku. Prilazeći mu, drža san ruke na leđima. Blaž me odma upita – jesi to izgubio ruku? Ja mu reko nisan, a on meni veli – ma da i jesi nek si se ti meni živ vratio.” Prvi mjeseci na slobodi protekli su u strahu i maltretiranju. Partizani su ga često ispitivali, a njihovi doušnici, pratili mu svaki korak.
Stanko u vojničkoj odori
Nakon što se tjelesno oporavio i potisnuo traumatične ratne uspomene, Stojan se ženi Danicom Soldo – Matasović s kojom podiže 5 sinova i 3 kćeri. Živjeli su isključivo od rada na zemlji i uzgoja ajvana. Nakon svih ratnih nedaća slijedi niz novih ozljeda. Potres mozga koji je ostavio trajne posljedice. Zatim, teško oboljenje bubrega i mokraćnih kanala. Tada mu doktori predlažu operaciju u Zagrebu ili u suprotnom, kako su rekli:- ” Čekaj smrt!” Na to je Stojan odgovorio: ” Ja nemam para za bolnice, a umrit mi je svakako. ” Susjed i kum Ante Pavičić dolazi u Stojana i govori mu: “Kume ja iman malo para, iđi i liči se, šta će bit od tvoje dice…” Stojan nije uzeo novce misleći: „Tko će vratit posuđeno ako ne preživim operaciju.“ Uspješno se izliječio zahvaljujući narodnoj medicini i bez operacije. Da nesreća nikad ne dolazi sama, potvrđuje 1988.godina, kad ga je zadesila još jedna nesreća. Krešući lišnjak pao je s duba i ozlijedio kralježnicu. Ni tada ga ništa nije pokolebalo, prebrodio je i tu ozljedu i vratio se svakodnevnim poslovima. Kada su sva djeca odrasla i osamostalila se, supruga mu obolijeva i pada na postelju. Nakon desetogodišnje borbe s bolešću Danica umire 2011.g. Pritisnut bremenom godina, Toko sve češće pobolijeva. Nije se ni na što tužio, ali bi znao reći: „Evo san se naživio i svašta u životu proša i nije mi ža. Otkad mi žena umri, ja san ti ko osičeno drvo.“ Sve je više nalikovao na pticu potkresanih krila. Povlačio se u sebe i sve manje kontaktirao s vanjskim svijetom. Stojanova životna svijeća dogorjela je 1. veljače, 2014.godine u 89. godini života, zagrlivši Sunce, kojemu je čitavog života težio.