Mir kostima i krvi nevinoj

Nalazimo se u vremenu kojim želimo obilježiti najkrvavije događaje iz naše povijesti.
Te hladne i kobne veljače, sručilo se strašno zlo na narod i njegov duh.  Miris baruta i krvi nevine najavljivao je udes nesagledivih razmjera. Tim sotonskim činom željelo se puk obezglaviti, ostavljajući ga bez učitelja i duhovnih pastira.
U rasvjetljavanju ovih tamnih događaja iz nacionalne prošlosti osnovana su povjerenstva za pronalaženje i obilježavanje stratišta iz ratnog i poratnog vremena.
Svojim samozatajnim radom rješavaju dio po  dio zakopane povijesne istine.
Skromnim prilogom želimo se pridružiti u rasvjetljavanju svega onoga zla što ga  učiniše naši mrzitelji.
Riječ je o dvjema djevojkama koje su iz nesebične ljubavi položile živote za bližnjega svoga.
Ivina i Šimina žrtva ostale su uglavnom nepoznate široj javnosti. Iz toga  razloga želimo vas upoznati s njihovom žrtvom koja zavrjeđuje poštovanje i divljenje.

   
Šima Topić                                                                    Iva Soldo

Kobnoga 2.prosinca, 1947.godine OZNA je na radnom mjestu u Duhanskoj stanici uhitila Ivu Soldo (1927.g.) Franinu i Matijinu iz Dobrkovića i Šimu Topić (1927.g.) Ivanovu i Aničinu iz Oklaja. Ovom nemilom događaju prethodio je odlazak Ivina brata Bože u križare (škripare).

Bože Soldo (1930.g.), se sa Stipom  Soldom Centinim i Milom Ćorićom Ludvigovim, kao momčić igrao u Zovkinoj ogradi, kad je k njima došao Jozo Vidović-Busovača i rekao im da će ih oni (ustaše) obraniti od novonastale partizanske vlasti. Nakon izvjesnog vremena po selu se pročulo da su ti golobradi mladići otišli u križare (škripari). Do malo su vremena općinske vlasti  i OZNA Centinu  (Anzelmo Soldo) i Nakićevu obitelj iz Mokrog  preselili kao muađere (prognanike) u Popovo polje. Inače su partizanske vlasti radi “čišćenja” terena nerijetko preseljavale čitava sela, da bi ušli u trag zaostalim križarima i njihovim pomagačima. Tih je  kasno jesenskih dana sve dobrkovsko stanovništvo  preseljeno u Oklaje.
Golobradi mladići svoje su prvo vatreno krštenje s OZNOM imali u Vinjanima gdje je Bože Soldo teže ranjen. Kad se nakon nekoliko dana situacija primirila njegovi  razbježali suborci   ranjena su ga uspjeli pronaći. U to su vrijeme Božine rane bile pune crvi.Ugledavši ga  kako ranjen leži  potiho su među sobom govorili: “Gotov je, jer vidite da je na njega kidisala živina”. Poslije se nekako uspio dovući do Zovkine ograde i Dumove jame  gdje se kanio kriti i rane vidati. Obitelj mu je krišom donosila hranu i zavoje za previjanje rana. Sanitetski materijal su kupovali u širokobriješkoj apoteci. U to su doba sestra Iva i kolegica joj Šima Topić iz Oklaja, radile u Duhanskoj stanici te su obje nakon svršenoga posla navraćale u apoteku i kupovale zavoje. Nakon nekoliko uzastopnih dolazaka postale su sumnjive osoblju apoteke, pa su ih u nazočnosti jedne žene priupitali, zašto im trebaju toliki zavoji? Ubrzo im je OZNA sjela za vrat, pritiskajući ih da odaju kome nose hranu i sanitetski materijal. Obje su cure na prijetnje odgovarale šutnjom ili “nedjelo” nisu htjele priznati. Toga kišnoga i prohladnoga  2.prosinca, 1947.godine,  u prijepodnevnim satima uhićene su na poslu u Duhanskoj stanici i dovedene pred Šiminu rodnu kuću. Pošto su istražiteljski napori ostali bezuspješni odlučili su stvar riješiti po kratkom postupku. Sve preseljene (prognanike- muađere) dobrkovćane su istjerali iz kuća van  da vide kako prolazi onaj tko ne surađuje s “narodnom vlašću”. Prvo su tražili žicu da bi im njome  ruke vezali, a kada ju nisu našli, rafalom su po kratkom postupku izvršili nemilosrdnu likvidaciju nedužnih djevojaka jer se očekivana izdaja nije ostvarila. Obje su tu nečasnu ponudu odlučno otklonile: “Možete ubiti naše tijelo ali dušu nikada”. Nakon što je u to kasno jesensko poslijepodne zaštektala strojnica, tjelesa su  se srušila na zemlju, ali njihova vjera i domoljublje i danas živo potiču puk na molitvu i iskreno divljenje.  Mnogi u tihoj molitvi, obilazeći njihovo ovozemno počivalište traže zagovor i zaštitu. Jesu li moliteljima prošnje uslišane  do sada nam je ostalo nepoznato.
U tom strašnom i bezumnom času Ivina majka Matija ležala je bolesna, sva u bunilu pokraj stratišta,  ne sluteći  kakvo se zlo s njenom Ivom i Šimom dogodilo.

Iz masakriranih glava prosuo se mozak koji je kasnije u bukaru pokupio Jure Perko Božin. Nakon što su dželati napustili mjesto zločina, djevojačka su tijela bez pitanja po mraku unesena u kuću Stanka Topića. O sprovodu i dostojnom kršćanskom pokopu u groblje nije moglo biti ni govora jer su  egzekutori naredili  da  ubijene djevojke pokopaju na  gotovo istom mjestu gdje su i pogubljene.
Grobnu raku iskopali su Pero Marušić-Lovrić iz Ćoše i  Andrija Topić iz Oklaja. Na grob je u početku stavljana drača da se tkogod od znatiželjnika ne bi primicao. Smrću nevinih djevojaka grob je poput magneta privlačio mnoge molitelje i znatiželjnike. U početku su to bila skrivena “hodočašća”, a tek početkom sedamdesetih pohodi su bivali sve manje skroviti. Nekako, je tih godina Vlado Šušak – Šušterović na zavjet odlučio grob dviju mučenica obnoviti i ograditi drvenom ogradom. Novouređeni grob nije dugo odolijevao vremenskim prilikama pa je bilo neophodno poduzeti nove korake za saniranje postojećeg stanja. Potrebne radove poduzeo je Vlado  Šušak obnavljajući dotrajalu drvenu konstrukciju. Grob je konačni izgled dobio 1992-93.godine, ponovnom Vladinom akcijom kada je drvena konstrukcija zamijenjena aluminijskom. Potom je postavljena granitna ploča s nadnevkom rođenja i smrti dviju   mučenica. Grob je već dugi niz godina postao stjecište velikog mnoštva molitelja koji ga obilaze s krunicom u ruci išćući zagovor kod Svevišnjega.