Rat se na veliko razbuktao kad je Miško odlučio s obitelji krenuti put Slavonije. Mlađi brat Slavko već je bio uključen u regularne postrojbe hrvatske vojske. Odluku o preseljenju Miško nije donio laka srca, ali zbog siromaštva morao je presjeći beznađe i krenuti na put koji će ga odvesti do sigurnijeg preživljavanja. Skromno imanje nije moglo osigurati egzistenciju njegovoj peteročlanoj odbitelji. Stoga je odlazak u „Obećanu zemlju“bio jedini izlaz. Objavom uredbe hrvatske državne vlasti iz 1942.g. oslobodile su od obveznog služenja u ratnim postrojbama sve oženjene vojne obveznike koji imaju troje ili više djece. To je dodatno ubrzalo odluku o odlasku Miškove obitelji u Slavoniju. Veliku nadu polagao je u rodbinu koja se ranije odselila u ove krajeve. Kad je pomislio da je stigao na odredište, pokucao je na vrata i zamolio pomoć. Naišao je na hladno odbijanje koje mu je razdiralo dušu i srce. Na kraju su se uspjeli skrasiti u Slavonskom Brodu kod obitelji Bešlić. Čitavo vrijeme boravka u Slavoniji bavili su se poljoprivredom. U međuvremenu im je pristiglo i četvrto dijete.
Što se rat bližio više kraju stanje u Slavonskom Brodu bivalo je sve teže. Strateška važnost Slavonskog Broda uzrokovala je sve češća saveznička bombardiranja. Grad je pretrpio silna razaranja i velike ljudske žrtve .Bilo je to vrijeme kad ljudski život nije imao gotovo nikakvu cijenu.
Uskoro su zašutjeli topovi i svi su željno iščekivali mir. Novoformirana vlast organizira rasčišćavanje ruševina što su ih prouzročili saveznički zrakoplovi. Preko Narodne zaštite u poslove raščišćavanja ruševina uključen je i Miško. Međutim, zbog novonastale situacije ubrzo je premješten na druge poslove.
Na prijevaru i nagovor zapadnih sila predvođenih englezima, razoružana hrvatska vojska i civili krenuli su s Bleiburga na zlokobne marševe smrti. Bio je to „Križni put“ s kojeg su se samo rijetki vratili. Mnogi su ubijani i zatvarani bez ikakvog suda i sudskog procesa. Upravo je Miško svjedokom tih strašnih poratnih događaja. Zadaća njegove radne grupe bila je asanacija terena. Naime Miško je sa svojom grupom od druge polovice svibnja pa do kraja kolovoza „lovio“ plutajuća trupla što su Savom pristizala iz Jasenovačkog logora . Mrtvaci su na početku češće ili rjeđe plutali pojedinačno, a kasnije su Savom pristizali čitavi „konvoji“ u kojima je bilo i do tridest žicom vezanih trupala, a na ponekom od tih „konvoja“ stajao je natpis „Putujemo za Crno more“. Svakodnevni stravični prizori deprimirajuće su utjecali na Miškovo duševno i tjelesno zdravlje. Mučni posao uz mnoge poteškoće uspio je napustiti krajem kolovoza 1945.g.
Budući da je OZNA svima bila za petama i nemilosrdno istraživala svačiju ulogu u ratu, naložila je Mišku i njegovoj obitelji obvezan povratak u mjesto iz kojeg su se odoselili tijekom rata. Miško je bespogovorno izvršio naredbu i s obitelji se vratio kući 1946.godine, a brat Slavko uz sve nedaće „Križnog puta“ uspio je preživjeti.
Nakon svih istraga Miško je uspio dokazati svoju nevinost. Nakon određenog vremena i poteškoća što mu ih je namro život, zaposlio se u rudniku boksita i doživio duboku starost.