Bilo je to teško, poratno vrijeme. Stradanja i patnje puka,još nisu zacijelili, a “narodna vojska” naređuje odlazak u zbjegove (Muađeri), sa gotovo svom pokretnom imovinom, kako bi se što lakše obračunala s preostalim križarskim* skupinama. Naše su obitelji, svoje prognaničke dane dijelile u Oklajima, s narodom Ciganskog i Ćavarovog brda.
Srdačno smo primljeni od strane domaćina, a posebno su nam bila naklonjena dica.
Bilo je to odma po Sisvetin, kad smo morali put pod noge. Jesen je bila sušna, a kiše nije bilo još od Velike Gospe. Kad smo krenuli na put, ko da se nebo otvorilo i stalno je padalo. Sa sobom smo gonili krave, konje, magarad, ovce i koze, pa ji nismo imali di sve smistit. “A šta ću ti brate pričat, pust se narod i ajvan izmiša. Bilo je jadno i kukavno i ljudima i ajvanu. Kuće su bile tisne za toliku čeljad. Tri do četiri familije živile su skupa. Nisi moga ko Bog zapovida ni kruva ispeć, a kamo li što drugo. Bilo je nekakvo ognjište između dvi kuće, pa dok se kruv ispeče mora si iznad sača čitavo vrime držat rašprljen kišobran ili kakvu drugu laptinu da ga kiša ne oladi. Ritko si moga na miru i do kraja kruv ispeć, jer su i drugi čekali na red. Kruv se nije još dobro ni ugrija, a jedana mi reče: “Eto ga, pečen je ko rišak.” Ko bilo puno drčajine, pa im nisi moga lako ni kruva pripravit, a kamo li što drugo. Taman dva dana prija nego će nas partizani poćerat, po belaju zaklašmo krme, a kud ćemo tužni i jadni šnjim. Ko kad se nabilo puno čeljadi na malo mista, pa su i lise postale tisne. Pitamo gazde, bili ima di utisnit ovo malo krmeta? „Vidiš da neman di. Sve puno ko šipak, ako ti jamin bojin se da će se sve usmrdit.“ Pa more li onda makar napola, pitan ja? „More bit da i more, malo ovde, malo onde,“ pokazujući rogušom preostale male nepopunjene šupljine na lisi. Tako smo i mi, imali ščime omrsit božićnu čorbu, iako ga je dosta propalo.
Ko kad je bila tiskoba, pa nisi ima di leć ko čovik, nego rutu podase i spavaj na zemlji. Tu smo svi zaradili češu (svrab), a ko ti je više mislio na uši i buve. I da si tijo nisi moga puno vodit računa o čistoći, a nisi brate ima ni sučin, u svemu je bila oskudica.
Zbog partizanski potjera, bilo je zabranjeno kretanje i po danu i po noći. Jednog ladnog i kišnog jesenskog dana, pobiše jadne cure, ni krive ni dužne,a nas naćerali da to sve gledamo, a Bože sačuvaj jada i čemera.
Kući su nas pustili, tek po Vodokršću. Svi bi od dragosti zapivali, kad smo pošli, kako nam je bilo jadno i kukavno. Čast i fala ljudma, oni su nas privatili ko svoje, ali jadno je se verat po tuđin kućan. I sad mi je teško, kad se sitim svega jada.“
Matija je bistra i okretna starica, a „tek“ su joj devedeset dvije. Nakratko se prisjetila, tih zlokobnih vremena i nastavila iznova prebirati krunicu.
Povratkom na svoja ognjišta, kalvarija nekih obitelji nije završena, jer se OZNA nije obračunala s preostalim križarima.
Osobito je to bilo kobno za obitelj Anzelma Solde, jer se njihov sin Stipe (Karlo i Marko već su poginuli) sa sudrugovima i dalje uspješno skrivao od OZNINE osvetničke ruke.
Njegova je obitelj, iz tih razloga „nagrađena“ progonstvom u Zavidoviće, gdje su bili od početka rujna pa sve do Božića 1948.g. iako su Stipe i Jozo Vidović-Busovča likvidirani 30.10.1948.g. uz pomoć doušničke mreže.
Nakon ubojstva, dovezeni su na most u Široki Brijeg, te prisiljavali odrasle i školsku djecu na gledanje, njihovih iznakaženih tijela, s porukom što će se dogoditi, sa svima koji ne budu na liniji partije.
Kad je jašući kroz grad, (na konju) ugledao natiskanu i izbezumljenu gomilu, partizanski oficir Stanko Naletilić-Begović, naredio je svojim podređenima, da se ubijeni hitno uklone, što je i učinjeno uz pomoć starog Bibera, koji je na konjskim kolima, odvezao tijela ubijenog Stipe i Joze, na Lise i potom negdje pokopao. Tako su okončani povampireni komunistički obredi. Nakon ranijih likvidacija križara, neki su na mostu, junačeći se cipelarili, već ubijenog Benku Penavića. Nikad i nikome, ne ponovilo se više.
*Križari – skupina hrvatskih domoljuba, koja se uključila u borbu protiv komunističkog nasilja, (neposredno nakon svršetka II. svjetskog rata) braneći čast vjere i slobodu naroda. U neravnopravnoj borbi, ti nacionalni romantici, listom su izginuli, a samo su rijetki preživjeli.
U likvidacijama je stradalo šezdeset osam širokobrijeških križara i jedanaest osoba kao kolateralne žrtve.