Mučenička smrt Stjepana Javora

MUČENIČKA  SMRT STJEPANA   JAVORA  Brinje, 27. studenoga, 1877. –  Srijemska Mitrovica, 27. ožujka, 1936.g.
Završivši 4 raz. os.šk. do svoje 16. godine živi u rodnom selu, a potom ga putovi nose u potrazi za poslom do Austrije, Mađarske, Češke, Srbije i Rumunjske. U Hrvatsku se vraća 1913.g. a stalno se nastanjuje u Zagrebu 1920.g. Ušteđenom zaradom otvara trgovinu vatrogasnom opremom u Zagrebu. Priroda posla povezala ga je sa svim hrvatskim krajevima i Bosnom i Hercegovinom. Svojom poslovnim ugledom i domoljubljem postaje poznat širom Domovine. U politiku se uključio na pravaškim načelima A. Starčevića. Kao angažirani politički domoljub biva proganjan od strane jugoslavenskog redarstva. Po uhićenju (31. listopada, 1930.g.) hrabro podnosi sva zatvorska mučenja od kojih su mnogi njegovi suborci podlegli. Javorov je duh bio nesalomljiv iako su mu rane “ispod okova curile.” Ušavši u sudnicu, na početku glavne rasprave, Javor je, na zaprepaštenje sudskoga vijeća, klicao Hrvatskoj, što su ostali optuženici prihvatili.

Borbu na općeljudskom i nacionalnom planu nastavio je i nakon presude štrajkajući glađu te je oslabio i dobio upalu pluća od koje je umro u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici. Na posljednji ovozemaljski počinak ispratilo ga je više od 100 000 ljudi.
Pokopan je u mirogojskim arkadama 30. ožujka, 1936, zajedno sa Radićem, Basaričekom i Šufflayem.
Potaknuti Javorovom neustrašivošću i zauzetošću za narod i Domovinu, Jago Augustin Soldo kao gimnazijalac uz pomoć Mirka Leske, još davne 1943. godine, spjevao  mu je u čast ovu pjesmu.

M U Č E N I Č K A  S M R T   S  T J E P A N A   J A V O R A

Na tisuću i devet stotina
Trideset prva bijaše godina
Draga braćo, da vam žalost kažem
Ne sumnjajte da vam nešto lažem
Tešku muku Stjepana Javora
Da i kamen proplakati mora
Slična muka nikom nije dana
Nit u kakvu povijest zapisana
Težu muku ljudi ne bilježu
Već sam Isus što umri na križu
Na svršetku prvog svjetskog rata
Srbin uze hrvata za brata
I ugovor napraviše taki
Da će biti u svemu jednaki
Da za narod bude bolje sreća
I država snažnija i veća
Kad nas pod svoj jaram uhvatiše
Ugovore bratske poništiše
I htjeli su da Hrvata nije
Nego samo ime od Srbije
Protiv toga Hrvati ustaju
Da hrvatsko ime sačuvaju
Al Srbija Hrvate prevari
I sramotno brata nasamari
Vojsku pusti prisvoji obranu
Sve oružje i ratnu džabanu
Postaviše diktaturu strogu
Što dosadi narodu i Bogu
Stjepan Javor biše Hrvat vrijedan
U Zagrebu trgovac ugledan
Dosta bogat i moćan je bio
I mnoge je sirote volio
Još kojim su oci zatvoreni
Pomoć pruža i djeci i ženi
Tko je život za Hrvatsku dao
Il od grozne smrti utekao
Još je mnogi bio sličan njemu
Što sirote pomaže u svemu
Jer su mnogi brze noge stekli
U tuđinu od smrti utekli
Ostavivši i kuću i ženu
Roditelje i djecu malenu
Sve je ovo Javor potpomaga
I hrvatsku borbu, braćo draga
Čujte, braćo, sada što su jadi
Diktatura što od nas uradi
Kakve muke ljudi podnosiše
Jer hrvatski hrabri borci biše
Uhitiše Javora Stjepana
Mučiše ga punih osam dana
I s njim mnoge Hrvate ugledne
Lavske snage naše borce vrijedne
I htjeli su da se sviju riješe
Te ji strašno mučit započeše
Tada krivi spisak napraviše
I Javora sile da potpiše
Takovi su spisak napravili
Zlo veliko da su počinili
Da je Javor zločin počinio
Pred ostalim da je vođa bio
Taj uopće zločin ne postoji
Al im tako diktatura skroji
Čujte braćo nevolje i bide
Kad im Javor potpisat ne tide
Najprvu mu tako muku daše
Po tabanim štapim udaraše
Da ne može ni na pamuk stati
Siluju ga šuderom šetati
Drugog  dana muče ga zločinci
Dvadeset i pet štapa po zadnjici
Trećeg dana veća muka biše
Pod nokte mu klince udariše
Dan četvrti pravi muku veću
Na ruke mu patent zmiju meću
To Francuske jesu patent zmije
Što mu i kost na ruci probije
Petog dana obadva tabana
Vežu za dva stupa vodoravna
Te niz brdo glavu obišaju
Dok mu jadne kosti popucaju
Šestog dana srama ne imaju
Već mu ciglu za mošnje vezaju
Nogomet se sa ciglom igraju
Sram nemaju za Boga ne znaju
U toj muci moja braćo draga
Odoše  i život i snaga
Da se oprijet ne može djetetu
Sitnoj ptici ni malom piletu
Nesretnjaka tako obišena
Kome snaga biše izgubljena
Tukuć nogom lice nagrdiše
I oko mu iz glave izbiše
Sad počujte je li muka ova
Slična isto ko i Isusova
Samo Isus više je trpio
Jer je za nas o ranam visio
U ćeliji biše stolić mali
Pun su krasnim jelom natrpali
Potpis nude jela obećaju
Al badava koristi nemaju
Sad poslušaj dragi pobratime
Što Javoru rade od rodbine
Drugog dana kad ga uhitiše
I u tome dosta im ne biše
Uhitiše sina i suprugu
Sve nažalost i njegovu tugu
A kod kuće dvi su kćerke male
Bez ikoga plačući ostale
Od jedanaest i devet godina
Tužno plaču dječica nevina
Susjedi bi djecu utješili
I rad Boga u pomoć priskočili
Ali straža po danu i noći
Tim sirotam ne dade pomoći
Kad su više od gladi zabulale
Iznemogle plakati prestale
Tužnu djecu straža je povela
Polumrtvom ocu ji dovela
Kad ugleda svoju djecu jadnu
Blijedu žednu, žalosnu i gladnu
On uzdahnu problijedi u licu
I upita nesretnu dječicu
Šta j’ zaboga moja djeco mila
Kakva zloća na vas se sručila
A djeca ga u strahu gledaju
Jer nakazan pa ga ne poznaju
Dok najednom poznaše ga djeca
Ta ti li si, naš mili tatica
Kakav si nam, naš tatica mili
Čudno li su tebe izgrdili
Evo ima sedam dana, tata
Ni kora nam kruha nije data
Molimo te, naš mili tatica
Ne pusti nas jer smo tvoja dica
Daj što traže potpiši im sada
Ne pusti nas umrijeti od glada
Ti ako ćeš spisak potpisati
Rekla nam je straža jesti dati
Javor suze niz obraz obori
I žalosno djeci progovori
Draga djeco, nemojte me molit
Vašoj želji neću udovoljit
Volim skupa sa vama umrijeti
Neg sramotni spisak potpisati
S tim potpisom sebe na smrt sudim
I ostale mnoge prave ljude
A rad sebe ja bi potpisao
Sebe smako a vas sačuvao
Al to neću učiniti nikada
Pa da s mene netko drugi strada
Milu djecu izljubit je htio
I da bi se s njima oprostio
Lice bolno izbijeni zubi
Pa ne može djece da poljubi
Niti može kao otac mili
Sa prebitom rukom da ji grli
Šljaku držeć drugom ji miluje
Da osjećaj od ljubavi čuje
Muku trpi čuje žalost veću
Ženu, sina na muke mu meću
Po ćeliji čuju se udarci
Plaču braća i ostali znanci
Djeca majku po glasu poznaše
Ko dvi ljute guje  zaplakaše
Od žalosti Javor se uguši
I u nesvijest na zemlju se sruši
A od svijesti kada se povrati
On žalosno poče uzdisati
On uzdahnu reče Bogu svome
Ne drži me na svijetu ovome
A zločinci kada to vidiše
Na pola ga mrtvog podigoše
Ni u tome dosta im ne biše
Već ga takvog sudu predadoše
A ni sud ga poštedio  nije
Dvadeset godina pade mu robije
Ali nije dugo robovao
Mučenik je Bogu dušu dao
Crna zemljo ti mu laka budi
A  Hrvat nek zločincu sudi
I ostale tako su sudili
Što su život u mukama svršili
Koji umre slušaj šta mu rade
Da ni mrtav mira ne imade
Već ga bace sa trećega kata
To je ljubav od Srbina brata
Sutradan bi u novinam bio
Sam skočio i smrt učinio
Sve to čini Aleksa Komita
Što rastavi majku od diteta
Ej, Aleksa, dugo nisi moga
Tebi kazna pristiže od Boga
Na tisuću i devet stotina
Trideset četvrta bijaše godina
Devetoga listopada svanu
Listopada u jesenskom danu
Božija ga sudbina donijela
Parobrodom do grada Marseja
Od Francuza tražit savjet, brate
A kako će pokorit Hrvate
U Marseju siđe s parobroda
Tu ga mnoga dočeka gospoda
Sve se tako odvijalo sjajno
Al se nađe jedno momče glavno
Što ti ružu i revolver pali
Poslao te da te nose đavli
Da ne smetaš hrvatskom narodu
Već u pako đavlim nosi vodu