Muke po Boži

Šezdesete su obilježene masovnim odlaskom radno sposobnog stanovništva na njemačke bauštele. Nepreglednoj koloni gastarbajtera pridružio se i Bože. Radio je , kao i većina njegovih susjeda, teške i slabo plaćene građevinske poslove. Uz svakodnevno odricanje, nakon desetogodišnjeg boravka u Njemačkoj, uštedio je solidnu svotu novaca. Stari i bolesni roditelji svakodnovno su zaokupljali njegove misli. Jednog dana odluči Bože napustiti Njemačku i skrasiti se u svom selu, kako bi bio pri ruci sve nemoćnijim roditeljima. Solidna ušteđevina omogućila mu je kupovinu traktora s kojim će zarađivati kruh svagdašnji. Mnogi su se susjedi obradovali ovom Božinu potezu jer će im umjesto konja, traktor brže i kvalitetnije uzorati njive. Na široko se pročulo za Božinu investiciju, pa je svakodnevno zainteresiranima nudio oranje. Nabavio je čak i bilježnicu u koju je  upisivao  imena zainteresiranih susjeda i termine oranja. Za Božu se čulo i u susjednim selima pa su zahtjevi za oranjem bivali sve brojniji jer je nabavio stroj kakvog nije vidila  čitava žlibina. Knjiga narudžbi svakodnevno se povećavala, a  Bože je zadovoljno trljao ruke videći u sebi uspješnog  poduzetnika. Sam je sebi tepao, kako ima urođen menadžerski instnkt,  i da je svu ušteđevinu uložio u pravi posao.
Prve poljske radove Bože je iščekivao s velikim nestrpljenjem. To se jutro od uzbuđenja znatno ranije probudio i spremao za prvo oranje. Koji trenutak prije polaska začuo je na hodniku  očev štap. „Kud si ti Bože ranije usta“ upita otac. „Iđen ćaća na oranje, davno sam obeća ljudima“. „Meni se Bože svu noć manta, kako bi bilo da odeš na Brig po pratra. Nisam ti sinko dugovit, ja bi se lipo ispovidio“. Očeve riječi,  za Božu su bile zakon. Nabrzinu se obrijao presvukao i put pod noge do Širokog Briga. Dok je fratar opremio oca, već je bilo kasno prijepodne. Zbog toga je Bože već prvoga dana oranja kasnio s dogovorenim poslovima i toga je činilo pomalo nervoznim. Ponadao se da će zaostatak nadoknaditi idućeg jutra. Slijedećeg dana, Bože se također rano ustao i spremao za oranje. Prije polaska,  ponovo je ugledao oca na vratima. „Bože, meni se i jutros manta, ajde ti lipo meni po pratra“. Bože je bez oklijevanja poslušao oca i ponovo pješice put Širokog Briga i tako pet dana zaredom. Uskoro su se oko kuće počeli okupljati nezadovoljni ljudi, prozivajući Božu da je  lažov i kukavica. ‘Što nam obećavaš oranje kad nisi u stanju to uradit. Vrime će skoro bit okopavat, a mi nismo ni prvu brazdu zaorali’. Zajedljivo su dobacivali okupljeni. ‘Ti si nikakav čovik’, bjesnili su ogorčeno drugi,  neznajući za Božine muke.
Šesto jutro, Bože je ustao ranije no ikada, okupao se i potom obrijao. Obukao svečano crno odijelo i bijelu košulju s crnom kravatom. I kad je krenuo odlučnim koracima prema izlaznim vratima, sa štapom se  opet pojavi otac s pitanjem: „Kud ćeš ti Bože tako rano jutros?“ “Iđem ćaća na Brig po pratra, ali ovaj put ću ti dovest onog  pokornika. Koga on ispovidi da se j..e nemore sastavit više od dvadeset četiri sata“. „Neka der te, čini mi se Bože da san jutros malo bolji“, odgovori zabrinuto otac. Poživio je još koju godinu, ali  nije više svako jutro tražio pratra.