Naš „stotiša“

Još uvijek se pouzdano ne zna u čemu je tajna čovjekove dugovječnosti. Znanost do danas nije dala egzaktan i nedvojben odgovor. Ono što može svaki laik naslutiti, bitan je način života, a pogotovo kvaliteta prehrane.  Znanstvenici tvrde da je za sve ključan gen dugovječnosti. Pitamo se je li obiteljsko nasljeđe presudno u broju proživljenih dana? Svakako su geni vrlo važan čimbenik u ljudskoj dugovječnosti, a ne možemo zanemariti ni važnost ostalih čimbenika koji nesumnjivo utječu na duljinu trajanja ljudskog  života.

Supružnici Pero i Joza Cigić iz 2009.g.

Ako način života i prehranu budemo prilagođavali aktualnom trenutku, teško možemo očekivati produljenje životnog vijeka. Današnji čovjek  prezasićen je velikim količinama brze najčešće GMO hrane, alkohola, droge, buke i mnoštva nevažnih informacija. Na putu dugovječnosti ispriječili su se zagađeni zrak, tlo i voda, konzumiranje sve veće količine lijekova, pohlepa i zavist, hedonizam, ljenčarenje  i nemoral. Dakle, čovjek je svakodnevno u stresnoj i depresivnoj situaciji, koja mu  onemogućava normalan i udoban život.

Unatoč svim poteškoćama koje ljudi proživljavaju na svom putu, netko se uspije svemu tome othrvati i ostvariti dugovječnost.

Teško je u našoj sredini pronaći stogodišnju osobu, a kamo li muškarca, ali zato imamo tri žene: Matija Perko r. Grbešić, žena Božina 1859 – 1969, Ana Cigić r. Skoko,  žena Martinova 1872 – 1976 i Janja Hrkać r. Topić, žena Marijanova 1901 – 2001.g.

Unatoč svim životnim poteškoćama glavni junak ove priče uspio je ostvariti dug i sadržajan život. Radi se o čovjeku koji se u najboljim godinama s obitelji odselio i u slavonsku plodnu zemlju ukorijenio. Riječ je o Peri Cigiću – Jurkušinu rođenom davne 1913.g.

Ratne 1943.godine zajedno s obiteljima Anđelka Cigića, Jure Ćorića i Stipana Grbešića –  Ravića u potrazi za kruhom i boljim životom odseljava u Šarengrad – Zapadni Srijem. Na put je krenula i supruga Joza rođ. Spajić (1915.g.) i njihove šestero djece. U Baranju preseljavaju 1949-te. Pero je životni prostor pronašao u Bistrincima pokraj Belišća gdje i danas s obitelji živi. Kasnije  su se pridružile sestre Anica(1921.g.)  i Iva (1909 – 1971.g.) te brat Pavao (1916 – 1987.g.) sa suprugom Mandom r. Spajić (1923.g.) i djecom. Samo sestra Šima (1911-1995.g.) ostaje u Dobrkovićima i udaje se za Andriju Grbešića – Ravića. Sestra Iva se nije za dugo mogla obiknuti na slavonsku ravnicu pa se vratila živjeti u Dobrkoviće kod rođaka Bože Cigića – Nikića.

Dvije kume s djecom:  Gojko Cigić Anđelkov i majka  Janja (Bačanuša), Ivan Perin, Anka, Joza s Anđelkom u naručju i Radica.
Šarengrad, 1944.godine

Nekim ljudima još je u živom sjećanju Perina snaga kojom je plijenio dok je bio mlad. Naime gonio je magare natovareno s dva burila vode.  I dok je životinja oklijevala, hoće li prijeći preko klanca ili ne, Pero ga je skupa s teretom prenio na drugu stranu. Druga zgoda zbila se kod Ravića mejane, odakle je na leđima kući donio tri vreće brašna od 50 kg. Donio bi on i četvrtu  za okladu, samo da su ga oslobodili plaćanja.

Pero i Joza Cigić s djecom Ivanom, Radicom ,Anđelkom, Mirom i Nadom ispred baranjske lugarnice u Repnjaku 1952.g.

I sada ga zdravlje dobro služi, pokretan je i dobro se drži. Vid i sluh pomalo popuštaju, ali nije ni to uvijek loše. Pero je živahan i razgovorljiv starac, a pamćenje ga dobro služi. Često ponavlja da je zadovoljan sa životom i onim što je u njemu ostvario. Osobito se rado prisjeća mladosti iz koje  često otkriva nove pojedinosti. Najdraže su mu teme: ganga, momci, cure, sila, derneci i kamena s ramena. No nije uvijek sve bilo med i mlijeko.  Letjelo je kamenje na sve strane, a bilo je i razbijenih glava. S ruksakom na leđima nosio je duhan u Bosnu, da bi obitelj mogla preživjeti. Nije ih ni ravna Slavonija mazila. Izgubili su sina koji se kao dijete utopio. Pero je mirovinu ostvario radeći kao lugar u valpovačkoj Šumariji. Iznad svega cijenio je rad. Uživao je u uzgoju stoke i obrađivanju njiva. Zahvaljujući svojim žuljevima i pomoći obitelji podigao je dvije kuće. Osobita briga bila su mu djeca, koju je trebalo odgojiti i kruh im u ruke dati. Zbog njegovog čestog izbivanja od kuće, supruzi Jozi u odgoju djece bila je uvijek pri ruci sestra Anica. Najviše je cijenio rad i poštenje te se trudio sve to  prenijeti na djecu (5), unučad (7) i praunučad (8). . Naviše ga vesele njihovi uspjesi. Nekad se Pero brinuo o djeci, a danas u stotoj, djeca na opće veselje brinu o njemu. Osobito mu je pri ruci kćerka Nada. Svega toga ne bi bilo da ga nije pratila njegova skromna i poslušna Joza, koja je i u svojoj 98 godini uz njega. I danas će Pero potvrditi da je pošten rad i skladna obitelj zalog njegovoj dugovječnosti.

Prigodom 99-og rođendana (25. rujna, 2012.g.), na skromno slavlje  okupila se njegova obitelj, a tko nije stigao, poslao je čestitku s dobrim željama. Među čestitarima, u šali će Pero, nije bilo njegovih vršnjaka. I kad se društvo razišlo, za stolom su ostali Pero i Joza, prebirući po davnim uspomenama. Što im poželjeti, nego puno sreće i zdravlja.

                                                                                                                                                       Nada Cigić i Anka Šrepfler r. Cigić