13 svi. 2010
svibanj 13, 2010

Naše rodoslovlje

3 komentara

Prema predaji najstarije pleme u Dobrkovićima zvalo se Barbarići. Jedan dio njih kasnije se prozvao Cigićima dok je drugi ogranak preselio u Knešpolje. Neka  naselja i brojna prezimena u dalmatinskoj Zagori, hercegovačkog su podrijetla i govore o  zbjegovima s  ovih prostora u vrijeme osmanlijskih progona hercegovačkog katoličkog puka. Oko doca Jukinovca (Crnčeve kuće) živjelo je pleme Sivrića koje se odselilo u Međugorje. Sjeverno od njih živjelo je pleme Mijači, kod kojih su po predaji živjeli kovači Domazeti. O njihovu odlasku ili nestanku nema nikakvih pisanih tragova. Osim Cigića sva plemena koja danas žive u Dobrkovićima došla su u zadnjih stotinjak ili više godina. Crnjci su doselili s Tribošića, Ćavari iz Mostarskog Graca, Ćorići iz Crnča ili vjerojatnije  iz Gornjeg Velikog Ograđenika (Brotnjo), gdje  postoje  Belje, koje zovu  Ćorići, dok u Dobrkovićima  Ćoriće  zovu Belje. Grbešići dolaze  s Lisa, Hrkaći iz Zavoznika, Marušići iz Mokrog, Perke iz Rakitna, Solde iz Britvice, Sablje iz Rakitna, Spajići iz Gruda, Vuletići iz Crnča, Zeljke također iz Crnča, te posljednjih desetljeća Majstorovići iz Drinovaca i Žilići iz Konjica.
Dobronamjernu, i neupućenu čitatelju treba skrenuti pozornost da  za ovaj puk nije tragična samo 1945-a,  nego i  1947. godina, kada je spaljena Franjevačka knjižnica na Širokome Brijegu a s njome kulturno i povijesno blago ovoga kraja. Među spaljenim blagom su završile  i sve crkvene matice.
Budemo li  čekali na  druge, da umjesto nas  skupljaju kamenčiće izgubljene povijesti, otpuhnut  će nas vjetrovi zaborava.
U nedostatku bitnih povijesnih pokazatelja, bilo bi poželjno razgovarati s ljudima koji imaju bilo kakve  spoznaje o našem selu i njegovim žiteljima, jer će nam njihovim smrću u nepovrat otići podaci koji imaju određenu povijesnu težinu.
Posao je zahtjevan, ako ga želimo iole odgovorno obaviti, makar  na razini faktografije.
Zato počnimo sada i ovdje  prevrtati to “staro kamenje” u kojem je zapisana  neistražena povijest naša.

CIGIĆI
Cigići su podrijetlom od Barbarića iz Donjih Dobrkovića. Da su Barbarići doista nekoć
prebivali u Dobrkovićima, imamo vjerodostojan dokaz na jednom starom nadgrobnom spomeniku na kojemu se i danas može jasno pročitati da je u tom grobu pokopano troje Barbarića, i to Iva Barbarić umrla 1672. godine, Tadija Barbarić 1718. i  Stipan Barbarić 1731. godine. Kao što je poznato, već odavna Barbarića nema u Dobrkovićima, ali ih ima u Knešpolju, kamo je jedan njihov ogranak odselio, dok je drugi ogranak dobio novo prezime Cigić i ostao prebivati u Dobrkovićima. Osim natpisa na nadgrobnom spomeniku u Dobrkovićima, podrijetlo Cigića od Barbarića potvrdili su nam  i sami Cigići kad su 1972. iznijeli svoju obiteljsku predaju. Po toj predaji prezime Barbarić zamijenili su prezimenom Cigić po nekom svom pretku koji je crn kao ciganin pa su ga prozvali Cigić, što je kasnije prešlo na njegove potomke.
Najstariji pisani spomenik prezimena Cigić nalazi se u poznatom popisu Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, što ga je 1743. godine obavio biskup fra Pavao Dragičević, kojom je prigodom samo u Dobrkovićima zatekao obiteljsku zadrugu od 12 članova čiji je starješina bio Andrija Cigić.
U drugom popisu, koji je 1768. godine načinio biskup fra Marijan Bogdanović, i dalje je u Dobrkovićimabilo samo jedno njihovo domaćinstvo od 7 članova čiji je starješina bio Damjan Cigić. (Dr. fra Dominik Mandić: Chroati catholici Bosnae et Hercegovinae  in descriptionibus annis 1743. et 1768. exsaratis, Institutum Chroatorum historicum, Chicago- Roma 1962.)*
Smanjenje  broja članova  kod Cigića  između 1743 i 1768. godine tumačimo time što su neki od njih  u međuvremenu odselili i nastanili se u Pakovu Selu kod Drniša, gdje su 1948. godine imali 7 domova u selu Kovačiću 4  domaćinstva i Dubravicama 2 domaćinstva. (Leksik prezimena Republike Hrvatske, u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske u Zagrebu, 1976.).
U popisu fra Nikole Kordića, koji je izvršen 1844. godine, za župu Čerigaj, na području Hercegovačkog pašaluka,  postoje podaci za nositelje  kuća i  broju njihove čeljadi.
U nastavku slijedi: Domin Cigić, 7, Mate  Crnjac 10, Stjepan Crnjac 6, Ivan Kosir 10, Luka Mandić 6, Mate Perković 5,  Andrija Soldo 15,  Šimun Soldo 18, Petar Šušak 6,  Mihovil Vuletić 11,,  Šimun Vuletić 11, i Blaž  Zovko sa 11 članova.
Osim u drniški kraj, Cigići su iz Dobrkovića odselili još u Vojno, sjeverno od Mostara, grad Mostar i Radišiće kod Ljubuškoga, tražeći više životnoga prostora za sebe i svoje potomstvo, što se i dogodilo kako slijedi:
U Vojno je otišao oko 1830. godine Mate Cigić, koji je sa ženom Jurkom rođenom Vuletić imao tri sina: Šimuna oko 1825, Juru oko 1830. i Marka1833. godine.
U Mostar je odselio iz Dobrkovića Petar, sin Mije Cigića, koji se 1882. oženio Ivom, kćeri Ivana Duspare, i s njome u Mostaru imao sina Blaža 1830. godine. Kasnije, u istom stoljeću, u Mostar su otišla  još dva brata: Mate, i  Jure, sinovi Šimuna Cigića iz Dobrkovića. Mate, stariji sin Šimunov , oženio se 1899. godine Janjom, kćeri Ante Ćuka iz Mostara, doseljenog s Kočerina, s kojim je imao sina Nikolu 1900. godine.
U Radišiće kod Ljubuškoga otišao je iz Dobrkovića oko 1818. godine Jure Cigić, koji je sa ženom Pérom rođenom Petrušić imao 1823. godine sina Jozu.
Ovo su bila odseljavanja do kraja devetnaestog stoljeća, a da i ne govorimo o velikim i čestim preseljavanjima Cigića iz njihove matice u Dobrkovićima u dvadesetom stoljeću: po Hercegovini, Bosni, Hrvatskoj te u neke zemlje Europe i daleke Amerike.
Kada su partizansko-kominističke vlasti 1947. godine spalile franjevačku knjižnicu na Širokom Brijegu, s njome su uništene i matice stare župe Blato u koju je spadalo i selo Dobrkovići. Tako smo ostali bez vjerodostojnih podataka, koje su nam pružale crkvene matice, potrebne za utvrđivanje podrijetla i razvitka hrvatskog katoličkog pučanstva na ovome području. U ostatku nedogorene Matice krštenih za vrijeme od 1805. do 1813. pronašli smo petero krštene djece Cigića, a to su:
1806. godine krštena je Anica, kćer Mije Cigića iz Dobrkovića i matere Janje Milićević iz Brotnja,
1808. godine kršten je Ivan, sin Andrije Cigića iz Dobrkovića i matere Jake rođene Kraljević,
1808.godine kršten je Križan, sin Petrov iz Dobrkovića i matere Pére rođene Marić,
1808. godine kršten je Lovre, sin Križana Cigića iz Dobrkovića i matere Anice  rođene Vrljić,
1809. godine kršten je Mijo, sin Ivana Cigića i A.Kraljević.

U Matici vjenčanih župe Gradac nalaze se četiri upisa vjenčanja Cigića, a to su:
1822. g. vjenčan je Petar, sin Mije Cigića sina Damjanova iz Dobrkovića, s Ivom Duspare iz Broćanca,
1846. g vjenčan je Šimun, sin Mate Cigića iz Vojna više Mostara s Katom Tome Pandža iz Raške Gore.
1855. g. vjenčan je Jure, sin Mate Cigića iz Dobrkovića, s Matijom, kćeri Luke Lončara iz Graca.
Navedimo nekoliko podataka koje smo pronašli u nepotpunom kazalu Matice krštenih župe Široki Brijeg, a odnosi se na vrijeme od 1868. do 1875. godine u kojem su, bez oznake sela, upisani sljedeći Cigići:
Stipan Cigić je sa ženom Vidom rođ. Marić imao je sina Matu 1868. godine.
Petar Cigić sa ženom Šimom rođ.  Rezić starinom Vuletić imao je kćer Janju 1869. g.
Mijo Cigić oženjen Jelom rođ. Kožul imao djecu: Lucu 1869. i Grgu1872. godine.
Grgo Cigić sa ženom Šimom rođ. Spajić imao je sina Ivana 1870. godine,
Toma Cigić sa ženom Lucom rođ. Ljubić imao je sina Miju 1870. godine i kćer Matiju 1873. godine,
Marko Cigić sa ženom Ivom rođ. Spajić imao je kćer Jozu 1874. godine,
Šimun Cigić oženjen Šimom rođ. Topić imao je u ovom razdoblju četiri sina ovim    redom: Jozu 1871, Ivana 1873, Juru 1874, i Matu 1875. godine.
Nadamo se da i ovih nekoliko podataka može biti zanimljivo potomcima Cigića kod pokušaja sastavljanja njihova rodoslovlja, imajući u vidu da su matice spalile partizanske vlasti 1947. godine.*
Danas u Dobrkovićima žive 24 obitelji  Cigića, sa 63 člana.
*Izvor: Nikola Mandić- Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u okolici Širokoga Brijega.


CRNJCI

CRNJCI  su se u starim ispravama pisali Crnac, što je našem mišljenju prvobitni oblik njihova prezimena. Njihova je postojbina u selu Crnču koje je i dobilo ime po ovome drevnom hrvatskom plemenu još negdje u srednjem vijeku, a  svakako prije turske okupacije Hercegovine oko 1466.godine. Ovo potvrđuje činjenica da su Turci u svome popisu objavljenom 1468. upisali selo Crnač u kojemu je tada prebivalo 10 domaćinstava. Ista tako i u njihovom drugom popisu, što su ga obavili1477. godine, upisano je selo Crnač.
Naše je mišljenje da su se naši Crnci, odnosno kasnije Crnjci, u vrijeme turskih progona raselili svojom glavninom, dok je manji njihov ogranak ostao u Crnču gdje su im turske vlasti njihovo staro prezime Crnac preveli na svoj turski jezik Kara odnosno Karačić.
Možemo iznijeti još jednu činjenicu u potvrdu pretpostavke da su Crnci doista jedan od najstarijih hrvatskih rodova u Hercegovini i da bi Crnci u selu Bebrina kod Slavonskog Broda, koji su 1948. imali u tom selu 13 domaćinstava, kao i Crnci u selu Ročja Vast kod Buzeta u Istri, gdje su te 1848. godine imali 29 domaćinstava, također mogli biti podrijetlom iz Hercegovine. Poznato je naime, da je veliki broj hrvatskog naroda iz Hercegovine zbog turskih progona bježao na sve strane pa su mnogi odselili u Dalmaciju, Istru i Slavoniju. Kada je riječ o naseljavanju Hrvata u Istru, to nije bilo tako teško s obzirom da su izbjeglice iz Hercegovine u Makarskom primorju mletačke vlasti prevozile brodovima i naseljavale ih onda u Istri gdje je bilo dovoljno zemljišta za obrađivanje. (Dr. Stjepan Pavičić: Seobe i naselja u Lici i Istri)
Mi ovo naše mišljenje iznosimo na temelju višegodišnjeg istraživanja podrijetla Hrvata u Hercegovini zasnovanog na mnogobrojnim radovima objavljenim u nekoliko stotina knjiga zasnovanih na vjerodostojnim povijesnim spisima i crkvenim maticama, pa ostavljamo kasnijim istraživačima da se upuste u podrobnije dokazivanje podrijetla Crnjaca, što bi bio velik doprinos upoznavanju naših korijena i boljem poznavanju naše povijesti.
Najstariji pisani spomen prezimena Crnac, odnosno Crnač, nalazi se u popisu Hrvata katolika, što ga je 1743. godine obavio biskup fra Pavao Dragičević, kojom je prigodom zatekaou selu Uzarićima¸jedno njihovo domaćinstvo od 6 članova čiji je starješina bio Marko Crnač.
U sljedećem popisu, što ga je 1768. godine načinio biskup fra Marijan Bogdanović, Crnci nisu zatečeni u Uzarići,ma nego su njihova dva domaćinstva popisana u Dobrkovićima koji su u popisu obuhvaćali i selo Britvicu, a to su bili: Mate Crnac s10 članova obitelji i Stipan Crnac sa 6 članova obitelji. (Dr. fra Dominik…………………..)
U vrijeme spomenutih popisa Crnaca nije bilo vše nigdje na području Bosne i Hercegovine osim u Britvici. Nakon toga raseljavali su se u druga mjesta u hercegovini tako da su oko 1970. godine u vrijeme naših istraživanja na ovome području bili nastanjeni u sljedećim mjestima: Britvici, Dobrkovićima, Crnču, Izbičnu, Širokom Brijegu, Gorancima, Studencima, Šurmancima, a vjerojatno još u nekom mjestu van ovoga područja što nismo uspjeli doznati.

1875. godine nalaze se, bez oznake mjesta prebivanja, sljedeći krštenici iz roda Crnjaca:
Šimun Crnjac sa ženom katom rođ. Hrkać imao je: Ivan 1868, Matu 1870, Matu .       .             Matu 1872. godine,
Marijan Crnjac sa ženom Ružom rođ. Kraljević imao je: Ružu 1868, Ivu 1869, Ružu 1872. godine,
Jozo Crnjac sa ženom Matijom rođ. Perko starinom Perković imao je: Katu 1868, Ivu 1870, Maru 1871.i Matu 1873
Šimun Crnjac sa ženom Šimom rođ. Cigić imao je: Križana 1869, Ivana 1871. i kćer . Ivu1875.g.
Križan Crnjac sa ženom Ružom rođ. Šušak imao je Ivu 1869.
Ivan Crnjac i žena mu Iva rođ. Perko imali su: Nikolu 1870. i Nikolu drugoga 1872. godine,
Marko Crnjac sa ženom Katom rođ. Hrkać   imao je: Matu 1870, Ivana 1871, Ivu 1873. i Jozu 1875. godine,
Petar Crnjac, oženjen Jozom rođ. Soldo, imao je Ivana 1871. Jozu 1874. godine,

Šima Cigić kći Ivanova i Katina ( rođ. Grizelj), udaje se na Tribošić za Šimuna Crnjca i s njim rađa: Križana 1869, i Ivana (Ikiša) 1871. godine, dok im se kći Iva rađa u Dobrkovićima, 1875. godine.
Osim Šime njeni su roditelji imali još dvojicu sinova,  i oba su imala ime Jozo. Jedan je od njih zasigurno imao krsno ime Jozo, dok je drugi brat imao isto, ali redovničko ime jer su obojica stupila u franjevački red  i postali svećenici. Ivan i Kata su pod stare dane ostali bez skrbi, te na nagovor  braće fratara, njihova se sestra Šima  s mužem i dvojicom sinova, 1874. godine doseljava u Roditeljsku kuću. Tu im se rodila kćer iva 1875. g. Stariji brat fra Jozo ubijen je kod Brčkog, od strane turaka, a mlađi fra Jozo je započeo gradnju župske kuće, preteče današnjega samostana na Humcu.
Drugoga su postanka  Crnjci u Gornjim Dobrkovićima. Bile su dvije sestre ( ime roditelja za sada nepoznato) Dóma i Laza Grbešića. Dóma se udaje na Lise u Mandića i sa svojim mužem nije imala potomstava. Nakon muževljeve pogibije u I svj. ratu vraća se u Dobrkoviće.  Njena sestra Laza udaje se u Solda za Juru Crnjca, kojega je njegova majka, a Lazina svekrva dovela sa sobom s Tribošića, jer je tamo ostala udovica. Jure je ženidbom postao Lazin muž. Iz njihovog se braka rodio Ivan Crnjac. Ivanovi su roditelji relativno brzo umrli, a njegova tetka Dóma ga uzima sebi za sina i dovodi ga u Grbešića. Ivan se ženi Danicom Cigić i s njome ima četvoricu sinova: Peru, Vladu, Božu, i Branka.
Danas Crnjci u Dobrkovićima žive u četiri obitelji: tri su u Donjim (12 članova) a jedna u Gornjim Dobrkovićima (3 člana).

ĆAVARI 

Udajom Ive Spajića, Franjine kćeri (potomak Grge Spajića), za Marijana Ćavara iz Gornjeg Graca početkom 20. stoljeća, pojavljuju se Ćavari jer je Marijan došao živjeti na Ivino imanje u Dobrkoviće. Marijan je s Ivom imao dvije kćeri: Maru i Slavku i dva sina: Dragu i Ivana.
Danas u Dobrkovićima postoje  4 obitelji s 13 članova.

ĆORIĆI 

Podrijetlo dobrkovskih Ćorića još uvijek je dvojbeno.
Najstariji pisani spomen  o njima nalazi se u popisu  Hrvata katolika u BiH, što ga je 1743. godine obavio biskup fra Pavo  Dragičević, koji je tom prigodom Ćoriće zatekao samo u Gracu, a to su bili: Bariša Ćorić, starješina domaćinstva od 11 članova, Jozo Ćorić  s 10 članova, Petar Ćorić sa 17 članova, te Luka Ćorić sa 6 članova.
U sljedećem popisu, što ga je 1768. godine načinio biskup fra Marijan Bogdanović, iskazano je njihovo stanje ovako: Petar Ćorić iz Graca s 12 članova, Martin Ćorić iz Graca s 8 članova, Pavo Ćorić u Knešpolju s 5 članova i Filip Ćorić u Knešpolju sa 6 članova.
Iz ovih popisa možemo zaključiti da su Ćorići u to vrijeme  živjeli samo  u Gracu, a u drugom popisu još i u Knešpolju. U 18 stoljeću se nigdje drugdje nisu pojavljivali na popisima u Hercegovini.
Nikola Ćorić s Ružom rođ. Vuletić iz Gornjih Dobrkovića gdje su im se rodila trojica .  sinova ovim redom: oko 1790, Križan 1795. i Petar 1797. godine.
Jure, stariji sin Nikolin, oženio se u Dobrkovićima 1828. g. Marom, kćeri Joze
Baletića iz Goranaca.
Petar se oženio 1822. godine Vidom rođ.  Zovko.
Zbog toga što su stare matice župe Blato u Čerigaju spaljene nismo imali mogućnosti pratiti daljnji razvitak Ćorića.
Ćorići koji danas žive u Dobrkovićima, tvrde da su oni podrijetlom iz Gornjeg Velikog Ograđenika (Brotnjo), jer tamošnje Belje  nadimkom zovu Ćorići. Dok  dobrkovske Ćoriće svi nadimkom zovu Belje ( tako se zove i njihov zaselak).
Jeli ovo objašnjenje, ne znam.

GRBEŠIĆI
Grbešića je starina na Ciganskom Brdu iznad Lisa. Najstariji pisani spomen Grbešića nalazi se u povijesnim spisima Sinjske krajine u kojima se među ostalim nalazi Ilija Grbešić koji je tamo izbjegao ispod turskog zuluma oko 1690. godine u seobi hrvatskog naroda u oslobođenu Sinjsku krajinu koju su predvodili harambaša Ante Prološčić iz Goranaca, fra Frane  Marinović iz Dobrog Sela     u Brotnju i fra Toma Knezović iz Rasna.(Dr. fra Josip Soldo: Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knjiga prva, str. 66.) Kasnioje su u razmještanjima Grbešići     odselili prema zapadu bliže Drnišu, gdje su 1948. godine imali u Vinovu 17 domova, Unešiću 5 i u Splitu 5 domaćinstava.
Na području Širokoga Brijega, koje obrađujemo u ovoj knjizi, Grbešići su u vrijeme našega istraživanja oko 1980. godine prebivali u Lisama, Oklajima, Dobrkovićima i Crnim Lokvama.
Mate Grbešić sa ženom Anđom Ćavar imao je dva sina, i to: Šimuna 1799. i Filipa 1808. godine. Nema u maticama traga o Šimunu, a Filip se oženio 1834. Ružom Dujma Marića iz Grabove Drage i s njome odselio u Zalik kod Mostara gdje su mu se rodila tri sina: Ivan 1864, Petar 1849. i Nikola 1859. godine-
Stipan Grbešić , oženjen Ivom rođ. Kraljević iz Mokroga, imao je sina Jakova 1800. godine.
Martin Grbešić bio je oženjen Tomicom Dujmović iz Brotnja. Nastanjen na Ciganskom Brdu imao je sina Jakova 1808. koji se oženio Jakom rođ. Ćuk iz Kočerina i s njome    imao sina Martina 1840. godine, koji se oženio 1869. godine Matijom rođ. Juka iz Graca.
Sačuvano je nepotpuno kazalo Matice krštenih župe Široki Brijeg za  razdoblje od 1868. do 1875. gdje nalazimo upise  krštenja neke Grbešića djece, ali bez oznake mjesta prebivanja roditelja.
Mate Grbešić sa ženom Ivom Ćavar starinom Vidošević, imao je sinove Nikolu 1868, Šimuna 1871. i Grgu 1873.
Jozo Grbešić sa ženom Anicom rođ. Medić starinom Čerkez, imao je Lucu 1869, Ivana 1872. i Matu 1874. godine.
Grgo Grbešić sa ženom Cvitom rođ- Rezić starinom starinom Vuletić imao je u ovom vremenu sina Stipana 1869. godine.
Toma Grbešić, oženjen Ivom Marušić starinom Miloradović, imao je tri kćeri: Peru 1870, Janju 1873. i Ružu 1875. godine.
Grgo Grbešić i žena mu Šima rođ. Naletilić imali su kćer Matiju 1870. i sina Juru 1873. godine.
Nikola Grbešić  sa ženom Jelom rođ. Ćavar starinom Vidošević imao je marka 1870,Lucu 1871. i Marka drugoga 1872. g.
Filip Grbešić bio je oženjen Lucom Beljo starinom Ćorić i s njome u ovom vremenu imao kćer Maru 1871. godine.
Grgo Grbešić sa ženom Matijom rođ. Cigić starinom Barbarić imao je kćer Katu 1872. godine.
Mate Grbešić sa ženom Jőzom rođ. Zeljko, starinom Vuletić imao je za ovo vrijeme samo sina Ivana 1874. godine.
Brojni su Grbešići, uostalom kao i drugi rodovi iz našega sela, iselili u druge krajeve, a danas u 36 obitelji Grbešića  živi 126 ukućana.

HRKAĆI
Hrkaći su jedan od brojnih rodova nastalih od starog i znamenitog hrvatskog plemena Medvidovića čija je  postojbina u selu Medvidovićima  ( danas iskrivljeno u Medoviće). Od Medvidovića    su nastali rodovi: Mandići, Penavići (a od njih Hrkaći), Senjaci, Ćesići,  Draškići,  i Džajkići u Izbičnu i drugi.
Od Medvidovića u Postinju kod Muća bio je svećenik fra Dominik Medvidović rečeni Penavić, rođen 1765, a umro 1808. godine. (Zbornik Kačić, XVII. Split 1985., str. 336. i 339.)  Taj nam pisani podatak  iz crkvene pismohrane u Sinju nedvojbeno i pouzdano dokazuje da su naši Penavići nekoć nastali od Medvidovića, a od kojih su kasnije nastali Hrkaći i drugi rodovi.
Na području Širokoga Brijega Hrkaći su u naše vrijeme, dok smo prikupljali građu bili nastanjeni u Pribinovićima, Donjoj Britvici, Izbičnu, Gornjim Dobrkovićima, Uzarićima, Trnu, Kosmaju i Širokome Brijegu.
U jednom nedogorenom ostatku Matice krštenih za vrijeme od 1805. do 1813. godine nalazi se nekoliko upisa krštenja djece od sljedećih bračnih parova Hrkaća:
1805. g. Blaž, sin Marijana Hrkaća iz Pribinovića i matere Vranjke rođ. Soldo iz Britvice.
1806. g. Jakov, sin Mate Hrkaća iz Pribinovića i matere Šime rođ. Ljubić iz Ljubotića, Hrkaći su se tek počeli raseljavati nakon 1813. godine po okolnim selima.
Nedovršeno  kazalo Matice krštenih župe Široki Brijeg za vrijeme od 1868. do 1875. godine u kojem nisu navedena mjesta za odnosne bračne parove koji se nalaze u tome kazalu, možda će njihovim potomcima pomoći da pronađu svog pretka, a to su bili:
Paško Hrkać i žena mu Iva rođ. Crnjac imali su djecu: Ivana 1868, Nikolu 1870. i Matiju 1872.
Andrija Hrkać i žena mu Matija rođ. Marinčić imali su sinove: Juru 1868. I Matu 1870. g.
Mate Hrkać sa ženom Marom rođ. Hrkać imao je u ovome vremenu djecu: Marka 1868, Ivana1870, Miju 1871, Nikolu 1873, i Matu 1875. godine.
Jerko Hrkać sa ženom Šimom rođ. Zeljko starinom Vuletć imao je Katu 1869. i Matu 1873.g.
Ivan Hrkać i žena mu Iva rođ. Pavković imao je dvije kćeri: Katu 1869. i Anicu 1875.g.
Stipan Hrkać sa ženom Šimom rođ. Pavković imao je dvije kćeri: Katu 1869. i Anicu 1875. g.
Ivan Hrkać, oženjen Lucom rođ. Kožul imao je Janju 1870. g, Marka 1872, i Ivu 1875. godine.
Mate Hrkać sa ženomIvom rođ. Crnjac imao je kćer Janju 1872. g.
Šimun Hrkać i žena mu Jőza r ođ. Perko imali su dva sina: grgu  1871. i Jozu 1873. g.
Filip Hrkać sa ženom Ružom rođ. Cigić starinom Barbarić imao je kćer Katu 1873. g.
Nikola Hrkać i žena mu Anica rođ. Crnjac imali su sina Šimuna 1875. g i
Mijo Hrkać sa ženom Ivom rođ. Zovko imao je kćerKatu 1875. godine.
Po usmenoj predaji  Hrkaći su u Dobrkoviće došli iz Pribinovića. Danas je 10 obitelji Hrkaća, koji broje 36 članova.

MAJSTOROVIĆI
Majstorovići se pojavljuju u Dobrkovićima 1998. godine, kada se Danica Majstoroviić (djevojački Ćavar), skupa sa svojim mužem Antom i dvoje djece, vraća u Dobrkoviće. Njihov je dolazak povezan s bolešću Matije Ćavar, ( Daničine majke) koju je trebalo njegovati jer je ostala sama u svojoj starosti.
Danas je jedna obitelj Majstorovića u Dobrkovićima, s četiri člana
.

MARUŠIĆI
Marušići su podrijetlom od vrlo starog i znamenitog hrvatskog plemena Miloradovića Hrabrena, čija je postojbina u selu Ošanići kod Stoca. Jedan ogranak Miloradovića koji nije htio prihvatiti pravoslavnog svećenika, odlučio je preseliti na zapadnu stranu rijekeNeretve i tako se nastanio u selu Pribinovići oko 1600. godine. Oni što su ostali na lijevoj obali Neretve, prihvatili su pravoslavni obred, a kasnije su se neki od njih     islamizirali.
Nakon popisa iz 1743. godine, potomci Ante i Ivana Miloradovića na Pribinovićima prihvatili su novo prezimeMarušić kao i ostali njihovi suplemenici, tako da nakon 1800. godine više se nigdje ne spominju Miloradovići- svi su postali Marušići.
Prema usmenoj predaji Marušići su u Dobrkoviće došli iz Pribinovića.
U ostatku nedogorene Matice krštenih župe Blato u čerigaju za vrijeme od 1805. do 1813. godine, nalazi  se upisano samo dvoje djece Marušića  iz Dobrkovića:
1805. g. (MK 670) kršten je Mate, sin Jure Marušića iz Dobrkovića i matere Matije rođ. Ćorić, i Mijo (MK 36) kršten 1812. godine.
1812. g. (MK36) kršten je Mijo, sin Jure Marušića iz Dobrkovića i matere Matije rođene Ćorić.
Danas u Dobrkovićima živi 5 obitelji Marušića sa 19 članova.

PALCI

Obitelj Palac doselila se  iz Višnjice (općina Grude) 2002.godine i  trajno se nastanila u Dobrkovićima. Obitelj se sastoji od  šest članova. Otac Dragan 1970.g.) Palac sin je Vladimirov i Blagičin iz Višnjice, a supruga Mirjana (1978.g.) rođ. Oroz podrijetlom je iz Kiseljaka. Po dolasku u Dobrkoviće rodilo  im se četvero muške djece.

 

PERKE
Perke, odnosno Perkovići kako su se u starini prezivali, odavna su prebivali u Britvici. Odatle su se jedni odselili u oslobođenu Sinjsku krajinu oko 1690. godine, drugi  u oslobođenu Imotsku krajinu nakon 1717. godine,treći u okolicu Dervente, a četvrti u Rakitno i Ramu.
Perke su na području Širokoga Brijega jedino nastanjeni u Dobrkovićima gdje je 1768.godine bilo jedno njihovo domaćinstvo čiji je starješina bio Mate Perković s 5 članova  obitelji.
Usmena predaja govori da su Perke došle u Dobrkoviće iz Rakitna a ne iz obližnje Britvice, kako neki  sugeriraju. Najvjerojatnija je mogućnost, da je gore spomenuti Mate Perko (Perković)  iz Rakitna  oženio Cigića curu, koja je imala vanbračno dijete. Njeni roditelji, da bi spasili obiteljsku čast, odvajaju je od ostatka obitelji, dajući  joj dio  imanja  na kojem s Matom Perkom stvara potomstvo.
Perke danas žive u 8  obitelji s  33 člana..


SABLJE

Prema usmenoj predaji, koja kako tako  „objašnjava“  postanak Sabljinog plemena, seže u osmanlijsko razdoblje. Naime,  tadašnji aga, dovodi  u današnji zaselak Solde udovicu sa sinom iz Rakitna da bi sebi priskrbio što veći prihod. Samohrana majka s djetetom, očito nije mogla zadovoljiti sve veće apetite svoga gospodara, koji se odlučuje dovesti još jednu podaničku obitelj na svoj posjed. Izbor je pao na obitelj Soldo iz Britvice, koji se u kasnijem razdoblju puno brže povećavaju.
Sablja u Dobrkovićima  danas imaju samo dvije obitelji s devet članova. Veći dio Sablja se raselio, i to: u Grudama su dvije obitelji, Kanadi jedna samačka obitelj, i u Njemačkoj tri obitelji.

SOLDE
Solde se ubrajaju među najbrojnije, iako ne i najstarije rodove u zapadnoj Hercegovini. Nisu istoga krvnog podrijetla. Jedni su nastali od Perkovića u Britvici, drugi od Grubišića u Kočerinu.
Kada je 1743. godine biskup fra Pavao Dragičević obavio popis Hrvata katolika u Bosni i Hercegovini, tom prigodom na području stare župe Blato, koja je tada imala sjedište u Čerigaju, nije bilo niti jednoga domaćinstva s prezimenom Soldo.
U sljedećem popisu, što ga je 1768. godine načinio biskup fra Marijan Bogdanović, iskazana su njihova tri domaćinstva, i to: Šimun Soldić u Kočerinu kao starješina obiteljske zadruge od 15 članova, te u Britvici (Dobrkovićima) dva domaćinstava: Andrija Soldić s 18 članova i Šimun Soldić s 18 članova obiteljske zadruge.
U Matici  vjenčanih župe u Mostarskom Gracu nalaze se upisi vjenčanih Solda, i to:
1883.g. (MV 32) Ivan, sin Šimuna Solde iz Dobrkovića, oženio se Janjom, kćeri Joze Kopilaša iz  Graca,
1899. g. (MV 10) Ante, sin Šimuna Solde iz Dobrkovića, oženio se Ivom, kćeri Martina Ćuže iz Graca.
Solde žive u Donjim Dobrkovićima u dva zaselka, (Solde*, i Belje) u 10 obitelji sa 49 ukućana.
Solde koje danas žive u Beljinom zaselku nemaju nikakve krvne veze sa svojim prezimenjacima u zaselku Solde.  Mate Ćorić zvani Gluvo oženio se  Anicom Soldo iz Gornje Britvice koja je ostavši udovica, sa sobom povela dvoje djece iz prethodnog braka (Mate 1909. i Luca 1912. g.). Mate s Anicom ima troje djece, i to: Ivu 1915. g, Franu 1922. g, i Ilku, 1926. godine. Frano pogiba u II svj. ratu, a sestre se udaju, pa Mate ostaje bez svoga muškoga potomstva. Pošto je Anica, Matu dovela sa sobom, današnje Solde koje su svoj životni prostor našle u Beljinu zaselku, njegovi su potomci. Sada u Belja, postoje 4 obitelji Solda, u kojima živi 19 ukućana.

SPAJIĆI
Spajića je matica u Gudama, odakle su do kraja devetnaestog stoljeća odseljavali u sljedeća mjesta: Radišiće, Vinjane, Ramu, Mostar, Dobrkoviće,….
Najstariji pisani spomen ovoga prezimena nalazi se u poznatom popisu Hrvata katolika, što ga je 1743. godine obavio biskup fra Pavao Dragičević, kojim je prigodom u Grudama zatekao obiteljsku zadrugu od 14 članova čiji je starješina bio Mate Spajić.
U sljedećem popisu, što ga je 1768. g. načinio biskup fra Marijan Bogdanović, iskazane su njihove dvije obiteljske zadruge, i to: Mate Spajić s 12 članova i Marijan Spajić s 15 članova.*
 U Gornje Dobrkoviće, iz Gruda uvinčao se Grgo Spajić  koji se oženio nekom od Mijačevih cura. Iz  njihovog braka je rođeno sedmero djece i to: Kata, Iva, Matija i Doma, te Franjo, Križan i Cvitan. Svi današnji Spajići koji žive u Dobrkovićima ili su drugdje odselili, Cvitanovi su potomci.
Cvitan se kao ozbiljniji momak zagledao u udovicu Ivu Perko (Britvička) koja je imala  četiri kćeri iz predhodnoga braka. Cvitan se ženidbom doseljava u zaselak Perke i tu im se rađa sin Ivan. Ivan je sa suprugom Marijom rođ. Cigić  imao 11- ero djece od toga je 5 sinova i 6 kćeriju.
Danas u Dobrkovićima imaju tri Spajića kućanstva s 9 članova.

VULETIĆI
Vuletići su vrlo staro hrvatsko pleme čija je matica u Crnču. O njima se čuva uspomena u nazivu seoskog groblja u  Crnču koje se još i sada zove Vuletića greblje iako već odavno nema Vuletića u tome selu. Od Vuletića su u Crnču nastali novi rodovi, dok je jedna tanja grana Vuletića nastanjena u Gornjim Dobrkovićima.
U popisu, što ga je 1768. g. načinio biskup fra Marijan Bogdanović u Dobrkovićima su bile dvije obitelji i to: Šimun Vuletić s 11 članova i Mijo Vuletić s 11 članova
U ostatku nedogorene Matce krštenih stare župe Blato, nalazi se nekoliko upisa krštene djece od Vuletića roditelja za vrijeme od 1805. do 1813. g. i to:
1807.g. (MK 45) krštena je Ruža, kćer mate Vuletića iz Dobrkovića i matere Birđe rođ. Marušić iz Dobrkovića.
1807. g. (MK 47) kršten je Ante, sin Ivana Vuletića iz Dobrkovića i matere Mande rođ. Sabljić,
1808. g. (MK 171) kršten je Petar, sin Križana Vuletića iz Dobrkovića i matere Ive rođ. Topić.
U matici vjenčanih župe Mostarski Gradac u vremenu od 1819. do 1900. godine
Nalaze se vjenčani sljedeći Vuletići:
1838. g. (MV 144) Petar , sin Ante Vuletića iz Dobrkovića, oženio se Anicom, kćeri Stipana Aničića iz Raške Gore,
1846. g. (MV 66) Ivan, sin Jure Vuletića iz Dobrkovića, oženio se Ružom, kćeri Jure Barbarića iz Knešpolja,
1847. g. (MV 98)  Blaž, sin Ilije Vuletića i Luce Knezović, oženio se Anicom, kćeri Ilije Bošnjaka.
Danas u Dobrkovićima živi 35 Vuletća u 8 domaćinstava .

ZELJKE
Zeljke su podrijetlom od starog i znamenitog plemena Vuletića, čija je matica u Donjem Crnču.
Zeljke su u Dobrkovićima, kao  Ćavari i Majstorovići, postali od Spajića. Naime, Križan Spajić, sin Grge Spajića koji se skrasio u Gornjim Dobrkovićima, imao je dvije kćeri, i to Katu koja se nije udavala i Šimu koja se udaje za  Ivana Zeljku zvanog  Duda iz Donjeg Crnča. Njihovom se ženidbom pojavljuju  Zeljke, jer je Ivan došao živjeti na Spajića imanje u Gornjim Dobrkovićima. Šima je s Ivanom rodila kćer Katu (Cigić), i dvojicu sinova: Jakova i Tomu. Danas je od Zeljka, u Dobrkovićima, kao potomaka  Križana Spajića, ostala samo  jedna samačka  obitelj.

ŽILIĆI
Žilići su podrijetlom od Konjica, a došli su u Dobrkoviće 1993. godine, usred ratnog sukoba na tom području između muslimanske vojske i snaga  HVO-a. Anđa (rođ. Grbešić), s mužem Franjom  u tom je teškom vremenu, našla utočište u roditeljskoj kući u Dobrkovićima.
Danas su dvije obitelji Žilića, u  Dobrkovićima,  s  pet  članova.

 P:S
Većina  sadržaja  ovoga  priloga preuzeta je iz knjige Nikola Mandić,  Podrijetlo hrvatskih starosjedilačkih rodova u Širokome Brijegu i okolici.
I još jedna sitnica. Svi izneseni pokazatelji neka budu izloženi vašemu kritičkomu sudu i promišljanju.

3 Komentara za Naše rodoslovlje
  1. kako je selo dobilo ime.a nema u selu preyimena dobrković_

  2. mislim da je starije perko nego perkovič jer su na prezimena dodana slova VIĆ -slavenizacija prezimena


[Na vrh]
Ostavite komentar