Ne naginji se dok svira magareći orkestar

Uz potporu Matice Hrvatske, sinoć su u širokobriješkom kinu”Borak” predstavljene dvije knjige spisateljice Ljilje Leko. Riječ je o “Magarećem orkestru” i “Ne naginji se”. Slušateljstvo je kroz program vodila gđa. Višnja Spajić.

Na knjigu “Magareći orkestar”  osvrnula njena urednica Snježana Krpes:
“Uspomene na djetinjstvo  u dvadeset dvije priče po sjećanjima spisateljice  vode nas četiri lika djece, Nike, Pere, Tome, i Luce. Ona kroz sve ove priče  želi doći do dječjih srdaca i srdaca odraslih.

Zahvaljujući prijateljstvu s Ivanom Vitezom, došla sam u kontakt s gospođom Ljiljom Leko koja kao autorica ima prepoznatljiv  literarni izričaj a Ivan bogati likovni kolorit, te tako objedinjuju ono što je najljepše u njima a to je dijete.  Likovnom igrom, rječitošću, maštovitošću i plemenitošću, krasi ih jedna velika dobrota .

Mogu reći, “Magareći orkestar” odmah je osvojio moj intelekt i moje srce. Vrlo sam brzo i lako ušla u njegov svijet. Riječ je o sjećanju na djetinjstvo same autorice i ne treba zaboraviti da ova autobiografska proza ima u sebi i dosta elemenata fikcije. Zato ju je dobro čitati i osobno i intimno, ali i shvatiti da je riječ o  velikom dijelu mašte. Inspiracija autorice je bio predivan hercegovački krajolik, njegovi običaji i ljudi, njeno djetinjstvo na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Opisan je gotovo svaki trenutak, sve ono što je moglo stati u njeno sjećanje. Autorica nas kroz priče vodi sigurno i lepršavo i cijela njena priča su dragocjeni tragovi njenog sjećanja na domišljat dječji svijet i jedno vrlo bogato djetinjstvo. Ne treba zaboraviti da u to vrijeme život nije bio lak, da je bio škrt i siromašan, ali je uvijek ovaj kraj  krasio ljudski optimizam, da je i u najtežim trenucima uvijek pobjeđivala ljudska vedrina i ljepota.

Sve ove dvadeset dvije priče su povezane glavnim likovima, a mogu se iščitavati kao male epizode i kratke priče.  Čitanjem ovih kratkih priča možda će te se prisjetiti svojih sumještana  osebujnih ljudi i priča svojih roditelja i svojeg djetinjstva. U selu su uvijek postojali ljudi koji su na određeni način bili dojmljivi ili su bili čudaci kojim bi ih roditelji plašili ako su bili zločesti. U dječjem svijetu su bili dojmljivi i likovi dalekih rođaka koji bi povremeno u nekoliko godina navraćali u ove krajeve i donosili prva čuda tehnologije.
Priče su stilski čitljive, a autorica je u opisima poštivala standardni književni jezik, dok je u dijalozima koristila dijalekt ovog kraja.  Knjigu krasi lijepi suživot odraslih i djece, dok roditelji instinktivno postupaju i nisu opterećeni današnjim priručnicima za odgoj, pedagoškom i metodološkom literaturom. Ovdje se roditelji brižno i s ljubavlju odnose prema djeci, a djeca su ono što je bitno, važan sastavni dio zajednice i obitelji.

Ukupan dojam ovog kulturnog događaja uveličali su klapa Dobrkovići i tamburaški orkestar  Dobrkovići na čelu s prof. Živkom Ključom.