Naši preci imali su u mnogočemu drugačije navade od današnjih naraštaja. Opće je mišljenja bilo da nema dobra krmka ako ne okusi božićnu čorbu.
Zahvaćeni posvemašnjom oskudicom, tih poratnih godina, ljudi su se na različite načine dovijali, kako bi podmazali drob i omrsili brk. Nekada se puno pitanja rojilo i seoske filozofije prosipalo oko nabavke i uzgoja krmeta. Čije će krme biti teže i kod koga će biti deblja slanina, bila su pitanja prestiža i seoske časti.“Koliko je velik gudin u našega Šimuna, ni tri kantara nisu ga mogla izmirit.“ Ili. „Nema nigdi krmka ko u našega Antiše, slanina mu deblja od podlanice.“ Razmetali bi se i šepurili susjedi u vrijeme svinjokolje. Zato je bilo važno, kada i gdje nabaviti prase za tov. Najviše se išlo u posuški kraj u sela poput Batina i Rastovače, jer su tamo postojale „svinjogojske farme“ od jedne ili eventualno dvije krmače. Ako bi prase bilo manje nošeno je na leđima u araru. Ako je pak bilo malo veće, onda bi se gonilo pješke do kuće. Zato se u nabavku svinja uvijek išlo u grupama radi lakšeg transporta životinja. Ovaj put Bože je s Anđom i Ivicom pošao u potragu za svinjčem čak u Ostrožac kod Konjica. Nakon obavljena posla stigli su u Konjic pričekati vlak. Čitavo vrijeme krmad su bila zavezana u ararima. ‘Dok smo se mi zanijeli razgovorom, moje krme je prevrćući se po podlozi upalo u lokvu punu vode. Dok smo se mi snašli, jadno prase nije više davalo znakove života. U taj čas me obuze strah i nelagoda, kako ću objasniti roditeljima, što mi se dogodilo. Nakon dolaska kući i objašnjenja nesretnog događaja, nisam popio previše jezikove juhe, ali morao sam iznova put Ostrošca, ali ovaj put bez društva. Nakon obavljene kupovine stigao sam u Konjic u rano poslijepodne, a vlak je za Mostar išao tek u večernjim satima. Budući da se po peronu stalno muvala milicija, morao sam pažljivo skrivati krme i probati uskočiti u vlak tek kad krene s perona. U naumu sam uspio iako po zakonu nisam smio unijeti krme u vlak. Zbog gužve stajao sam na hodniku, a arar s gudinom smješten je na pod, između nogu. Do mene je stajao zaljubljeni par, koji je stalno virio u mrak kroz otvoreni prozor. U međuvremenu je krme uspjelo poderati arar i ugristi damu za nogu,a ona je proizvela takav vrisak da su se svi okrenuli prema njoj. Mladić je odmah pozvao konduktera koji me je prijeteći upitao: „Kako sam smio unijeti gudina u vlak?“ ‘Ja sam nekako pokušavao sročiti obranu,da je prijatelj mom ćaći poslao krme na dar. Na prvoj postaji, izbacili su me van iz vlaka. Ipak se jedan od konduktera smilovao i ponudio mi mjesto u vagonu za službeno osoblje, otvorio vrata i ugurao me unutra., rekavši kolegama: „Neka ovaj mali bude s vama do Mostara.“ Budući da sam imao u ruksaku bocu rakije, ponudio sam nazočne i objasnio kakvu je nepodopštinu napravilo krme grizući damu za nogu. Zahvaljujući rakiji, ubrzo smo sklopili prijateljstvo, a prepričavanje događaja o mladoj dami izazivao je smijeh koji nije silazio s njihovih lica sve do Mostara. Predložili su mi da jedan od konduktera iznese krme iz vlaka, jer bi ga mogla oduzeti milicija. Kada se „ćiro „ zaustavio, kondukter je krišom razgledao peron i kada se uvjerio da nema milicije na vidiku, tutnu mi krme u ruke, a ja s njim na ramena i polako pješke uz Žovnicu pa sve do Dobrkovića.