Nema norme za ljudinu iz Dobrkovića

U rudniku smo boksita u Lištici koji postoji od 1934. godine. Tehnički direktor Mate Lasić pohvalio nam se da se iz jame lištičkog rudnika vadi jedan od najkvalitetnijih boksita u zemlji. Hvalio se, ali i žalio što su u nemogućnosti da modernizuju proizvodnju i poboljšaju radnički standard. U okviru OOUR-a su spremni da prime sve kredite, ali, na žalost, rudarska se oprema može dobiti samo iz inostranstva. Ovaj kraj je perspektivno područje, jer je obezbjeđena eksploatacija rude za još petnaestak godina proizvodnje boksita u prosjeku po 20 000 t godišnje. Dakle, biće vremena da se i u ovim jamama ručni utovar zamijeni mehanizovanim, da se radnik presvlači u garderobi sa kupatilom i da se objeduje u moderno opremljenoj kuhinji. U Lišticu smo došli da potražimo Vidaka Grbešića, za kojeg, s ponosom, direktor Vlado Kopilaš kaže da je najbolji rudar. Vozili smo se desetak kilometara sjeverozapadno od Lištice, prolazeći kroz Oklaje i Dobrkoviće, u kojima se prije pedeset godina rodio Vidak. U Tribošić smo stigli oko podneva. Rudari su upravo izašli iz jame da predahnu uz jelo. Sav standard se skupio u tri male prostorije. Upoznali smo Vidana, kako ga svi zovu. Uzalud smo na njegovu licu pokušavali naći nešto što govori da je rudar. Nije ni crn ni mrk. Plave oči, svijetao ten; kosa bez sijedih vlasi. Učinio nam se mnogo mlađi. Rekosmo mu to, a on odmah dodaje da ima unuka od pet godina „pa ti računaj koliko mi je“. Na svako naše pitanje odgovarao je sa šalom. Uz Vidna je Gojko Draškić, pomoćni kopač, Vidanova desna ruka što se kaže. Bušenje, miniranje, podgrađivanje, utovar i odvoz rude i jalovine je njihov svakodnevni posao. Zajedno su godinu dana. U smjenskim izvještajima u rubrici za normu stoje podaci 7,8 t dnevno, a uz Vidanovo i Gojkovo ime i po 20,21 t dnevno. Radio sam i u rudniku uglja. Bio sam vozač i pomoćni kopač. Na sve sam navikao i nema teškog posla za mene. Eto, nemam vam ja što reći, nisam vam ja za novine – kaže prvi rudar tribošićke jame dok listamo izvještaj. Kako radi Radnička kontrola, otkad si ti njen predsjednik – pokušavamo uvući Vidana u razgovor. Sad ne smijem ni malo griješiti, šeretski se smije, jer sudim drugima i tražim od njih da ne griješe. Sretno drugovi rudari, pozdravili smo se. Navikli smo da uz riječi o dobrom radniku vidimo i njegovu fotografiju. – Ima neku kod kuće, poslat ću vam – obećao je Vidan, ali obećanje nije ispunio do zaključenja lista.
Sloboda Mostar, 1974. – 1975.g. M. Mustapić – Trutina