Palac gore i slijedeće odredište je Subukia. Smještena je na samom ekvatoru na oko 1800 m/n visine. Nalazi se 150 km sjeverozapadno od Nairobija i stotinjak km. sjeverno od Masai Mara rezervata. S uzdignutim palcem stigli smo do željenog odredišta. U Subukiji je od 2007.g. na službi misionar fra Miro Babić. Fra Miro je misionarski rad započeo u Ugandi 2005.g. Provincija ga 2007.g. premješta u kenijsku misijsku zajednicu svetog Franje Asiškog u Subukiji, gdje i danas zauzeto djeluje. U samostanu smo boravili tjedan dana, a Mali dom smo posjetili više puta. Fra Miro je sa subraćom u selu Lower izgradio sirotište „Mali dom“ gdje čini velike stvari za lokalno stanovništvo. Štićenici ove ustanove su bolesna i napuštena djeca. . Tužne su to priče koje zahvaljujući fra Miri imaju sretan svršetak. Takvima je Mali dom jedina nada i utočište. Kapacitet Doma je 14 do 16 štićenika. Osim cjelodnevnog boravka štićenici imaju dnevno par obroka koje im obitelji nisu u stanju priskrbiti. Zdravoj djeci osigurano je redovito školovanje, a djeci s poteškoćama u razvoju omogućava se osnovna pismenost.
Rad i opstojnost ove karitativne ustanove ovisi isključivo o donacijama dobrih ljudi i volontera koji pristižu iz Njemačke, Hrvatske, BiH… Ovdje fratri nisu samo dušobrižnici, već prosvjetitelji, liječnici i graditelji. Nosi ih bratska ljubav i solidarnost u stvaranju boljega svijeta. Značajnu potporu u radu ovog sirotišta pružaju volonteri iz različitih europskih zemalja. Treba napomenuti da volonteri sami snose troškove puta i boravka u misiji. Među njima su bile i naše cure Josipa Galić i Nives Skoko. Za malo nam je Nives umakla pa se nismo uspjeli sresti.
Svaki dan smo putujući do Malog doma u jednom smjeru propješačili po četiri kilometra, s kravama i kozama, a zmije su nam svako malo bile na putu. A kad bi padala kiša, bilo je osobito veselo jer smo bili u blatu do koljena.
U Malom domu doživio sam prelijepe trenutke,ali i potresne priče te divne male napuštene djece. Svoj djeci smo bili jako zanimljivi vjerojatno zbog drugačije boje kože. Netremice su nas promatrali, grlili i blaženo smiješili. Često su im prsti bili zapleteni u mojoj kosi. Nikada do sada nisam vidio toliko radosnih dječjih lica i smješka koji im nije silazio s usana. Glavne dječje igračke su gume od bicikla ili automobila. Ovdje nema vode, nema kanalizacije, nema struje, stoga bi valjalo da ovakvu životnu situaciju okusi svako naše dijete makar na jedan dan. Materijalno siromaštvo ovoj djeci nije zaprjeka za životnu radost. Skoro sam pao s nogu kada su mi štićenici Doma otpjevali himnu širokobrijeških navijača: „Škripari“ Naše cure su ih za kratko vrijeme uspjele naučiti ovu prekrasnu navijačku pjesmu.
Jedan od velikih problema ovdašnje djece je visoka školarina koju moraju platiti roditelji jer u Keniji nema besplatnog školovanja. Cijena jedne školske godine za osnovnu školu je 200 eura, a za srednjoškolca treba platiti 350 eura. Ako učenik pohađa državnu školu onda je cijena upola niža, ali i znanje manje kvalitetno. Prosječna mjesečna plaća u Keniji iznosi 100 $, pa mnogi roditelji nisu u stanju osigurati djeci minimalno obrazovanje. Jedna od najvažnijih institucija koju je fra Miro osmislio i s braćom izgradio je srednja škola nedaleko Subukije (15 km.) u kojoj se obrazuje oko 400 učenika. Roditelji su dužni financirati dio troškova školovanja njihove djece. Fra Miro financira 20-tak ponajboljih učenika, koji će sutra nositi teret razvoja ovoga kraja. Škola je uz solidan nastavnički kadar, započela s radom prije par godina.
U samostanu smo boravili tjedan dana, a Mali dom smo posjećivali više puta. Ostatak vremena nam je fra Miro pokazivao misiju i projekte koji su od velikog interesa za lokalno stanovništvo (plemena Kalenjin i Kikuyu).
Fra Mirina misija ima 15 filijala, a prostire se na oko 1 500 km² površine. Na velikom misijskom prostoru živi oko 15 tisuća ljudi, a polovica su katolici. Nama se ukazala čast obići tek četiri. Tu se fratri susreću s brojnim poteškoćama koje izviru iz prežitaka plemenske tradicije i nauka Katoličke Crkve. Gdje smo god dolazili impresionirala su me misna slavlja. Red mise posvuda je isti, ali pjesma i ples kojim izražavaju zanos i vjerničko raspoloženje očaravajući su. Misa počinje kad dođe svećenik. Pošto je bila korizma nije bilo veselo (bez bubnjeva) pa je misa trajala kratko (1 sat i 30 min.). Poslije mise fra Miro redovito dijeli djeci bombone. Djeca strpljivo čekaju u redu na svoj bombon. Ni jednom djetetu ne pada na pamet ponovo stati u red jer bi to za njega i njegovu obitelj bila velika sramota. Odrasli članovi zajednice u međuvremenu razgovaraju o svakodnevnim životnim problemima. Teme su raznolike, ali najviše se raspravlja o zdravlju, školi, prevenciji raznih bolesti i drugim problemima koji su vezani za selo. Ovaj put je dominirala politika jer su se primicali lokalni izbori. Konzultirali su se koga birati i tko će najbolje zastupati njihove interese. Sve u svemu vrlo zanimljiv svijet, koji preko plemenskih zastupnika želi promijeniti svoj skromni društveni položaj. Imao sam dojam da su vođene sadržajne i vrlo živahne rasprave.
Raspoloživo vrijeme sve je brže curilo, pa smo se morali pripremati za oproštaj od Afrike. Naši domaćini iz Subukije organizirali su nam prijevoz do aerodroma uz plaću ( sitna lova). Oni ne razumiju da se možete besplatno voziti. Ako se želite voziti, jednostavno morate sudjelovati u troškovima prijevozai tu zdravu logiku u cijelosti podržavam. Pri samom kraju boravka na crnom kontinentu Tomislav je došao do mene i rekao: „Tata, nas dvojica se vraćamo skupa kući.“ Hvali ti Bože na svemu što sam doživio u Keniji. Hvala ti Bože što mi se sin vraća kući, nakon više od 500 dana lutanja svijetom. Pitao sam se ima li itko na svijetu sretniji od mene. Sreći mojoj nije bilo kraja. Lutavac se konačno vraća kući. Nakon ulaska u zrakoplov i stišavanja emocija počeo sam prebirati po dojmovima. Iako mi je boravak bio više nego ugodan, osjećaji su bili podijeljeni. Osjećao sam tugu u srcu zbog ovolike sirotinje, ignorirane od bjelosvjetskih moćnika. Mali ljudi odricanjem i skromnim prilozima pomažu siromašnima u ovom dijelu svijeta. Studenti i drugi mladi ljudi koji dolaze ovamo volontirati, pomažu ljudima koji svakodnevno trpe glad i bolesti. Svi se vraćaju svojim kućama obogaćeni dobrotom i ljubavi afričkog čovjeka. Fra Miro poput milosrdnog Samaritanca sve to animira i usmjerava, bilo u misiji ili sirotištu Mali dom. Narod toliko siromašan, a pun pozitivne energije koja svakoga osvaja. Svakodnevno se pjeva, pleše i zabavlja, a osobito je svečano na misama. Nitko nije uskraćen što nema struje ili mobitela. Ovdje novac nije neophodan da bi se moglo radovati i živjeti. Puno mi se misli roji u glavi, makar jedno vrijeme neću morati brojati dane do Tomislavova povratka. Pao mi je teški kamen sa srca. Vjerovao sam da mu je putovanja dosta i da će se konačno skrasiti kod kuće. Filipova ženidba će konačno okupiti obitelj, makar i nakratko, ali to me beskrajno veseli. Napuštam Afriku, sretan i zadovoljan što mi se ostvario dugo sanjani san. Doček na Plesu dobro je organiziran kako i priliči „svjetskim putnicima.“ Bilo je dosta dragih lica i veliki transparent dobrodošlice.
Nakon svadbe, nemirni duh odvodi Tomislava ovaj put u Latinsku Ameriku, da posjeti Machu Picchu, sveti grad Inka, Cusco i druge zanimljivosti kojima obiluje ovaj šaroliki kontinent. Veseli što ovaj put nije sam, pa nekako lakše podnosimo fizičku razdvojenost, mada se često čujemo i vidimo preko skype-a. Skoro jednogodišnje Tomislavovo i Marino putovanje Peruom i Ekvadorom na sreću približilo se svome kraju. Tu se rodila ideja o knjizi putopisa, kao sintezi gotovo petogodišnjeg putovanja kroz pet kontinenata. Knjiga 1000 dana proljeća, koja je nastajala kroz petogodišnje putovanje , svježe je otiskana. Ukoričene doživljaje i iskustva prezentira znatiželjnicima i potencijalnom čitateljstvu. Je li pustolovina završena? Ne znam, ali nekako se lakše diše. Sve što započinje jednoga dana mora završiti. Nadamo se da će tako biti i ovaj put.