Pri odabiru duhovnog zvanja i odluci da odu u časne sestre, četiri Dobrkovćanke imaju četiri različite priče Četiri dobrkovske časne sestre su:Elizabeta Soldo, s.Mirjam Spajić, s. Klementina Spajić i s. Mira Soldo.Sve četiri časne sestre u zasluženoj mirovini provode svoje dane na različitim mjestima.
Razgovarali smo sa s. Mirjam i s. Klementinom.
No nešto ih sve povezuje: Ništa sudbinsko nije se dogodilo pri toj odluci.
č.s.Mirjam
„ Potječem iz obitelji gdje su se cijenile sve kršćanske vrijednosti. To je bilo na prvom mjestu. Sjećam se dobro onog dana kad mi je prvi put palo na pamet da idem u samostan. Imala sam 16 godina, ali, eto, bilo je tako blago i jasno da sam istog časka znala da je to moj put bez dvojbe. Bilo mi je kao ono iz Evanđelja:“ I kad se namjeri na dragocjeni biser, ode proda sve što ima i kupi ga (Mt 13, 46).Ništa mi nije bilo žao ostaviti. Kad sam to rekla u kući, otac (inače poštar) je to mirno prihvatio, a mama je bila vrlo žalosna.Poslije toga o tomu više nisam ništa govorila, ali sam i dalje bila uvjerena da ću u samostan. Molila sam da mi Bog pomogne. I postila sam na tu nakanu“, prisjetila se svoga životnog izazova s. Mirjam koja rođena kao Filomena Spajić u obitelji s još dvije sestre Danicom i Ankicom i bratom Ivanom.
„Tako su prošle dvije godine. Pjevala sam u crkvenom zboru, a svirao je pok. Fra Kamilo Milas kojem sam jednom poslije probe povjerila kako želim ići u samostan.Tada se sve uredilo oko mojeg odlaska.Bilo je to 1961. Godine“ nastavila je svoju životnu priču s. Mirjam naglašavajući kako su je u Bijelo Polje dopratili otac i starija sestra. Prva četiri razreda škole s. Mirjam završila je u rodnom selu, u Bijelom je Polju položila osnovnu školu dok je sestarsku gimnaziju Marianum pohađala u Zagrebu. Završila je i Katehetsku školu na Katehetskom institutu. U samostan je otišla 15.studenoga 1961. god. Prve redovničke zavjete (na siromaštvo, čistoću i poslušnost) položila je 1965., a vječne zavjete 1969. Godine.
-Nakon kandidature i postulature, obukla sam redovničko odijelo i ušla u novicijat. Dali su mi tada redovničko ime Mirjam. Tako je tada bio običaj.
Ne skrivajući svoju snažnu povezanost s obitelji s. Mirjam ni danas bez suza ne može govoriti o tragediji koja im se dogodila 1966. kad se razbolio i umro brat Ivan koji je imao samo 16 godina
-Ta mi je bol i sad nepreboljena, kaže s. Mirjam .
Još jedan obiteljski događaj snažno je obilježio njezin život.S. Mirjam (rođena 1943.) izdvaja iz svog životopisa godinu 1950 kao godinu kad je pošla u školu, kad je pričešćena i krizmana, ali i kad se pod pritiskom kolektivizacije podijelila njezina obitelj.
„ Živjeli smo svi zajedno, did, baba, tetke i stričevi. Dobro se sjećam one večeri kad je moj otac uzeo glavnju vatre s ognjišta i ponio da zapali novu vatru u dijelu kuće gdje ćemo stanovati. Znam da smo svi plakali, plakali. Vidjela sam kako su mom ocu niz lice tekle suze. Tako je bilo, a bila su samo tri koraka između stare kuće i kuće u kojoj ćemo mi tada stanovati“,nije mogla suspregnuti osjećaje s. Mirjam naglašavajući:
„Dok su bili živi roditelji nastojala sam im uzvratiti ljubav. Posebno kad je mama ostala sama, dolazila sam k njoj da joj nešto uradim, da joj pomognem. Tako jednom kad sam bila s mamom i nešto radila, ona će meni: Znaš li, Filomena, što si otišla u samostan? Što mama, ja rekoh.’zato da meni ima ko pomoći u mojoj starosti.’ ‘Eto vidiš, mama, kako je dragi Bog sve to lijepo isplanirao, kažem joj ja. Bilo mi je to drago.Sada imam još dvije sestre. Danicu i Ankicu s obiteljima. Bogu hvala imaju dobre sinove i kćeri, nevjeste, zetove i unučad.Meni su svi dragi i za sve molim Boga.Isto tako molim za svu rodbinu i žive i pokojne. Molim za sve kojima sam imala vjeronauk i za sve s kojima sam surađivala i koji su mi pomagali“
-Kad sam djeci predavala vjeronauk, nastojala sam svom dušom da im pomognem da ljube Boga i bližnjega.Radila sam po katekizmima koji su tada bili. Uvijek mi je bilo stalo da djeca vole vjeronauk. Posebno mi je bilo drago na prvoj pričesti kad bih vidjela kako su radosni.
č.s. Klementina
S. Klementina (Blaga) Spajić, nastavnica povijesti i zemljopisa potječe iz relativno male obitelji u kojoj su još samo dva brata- Karlo i Vlado.Po temperamentu posve oprečna s. Mirjam, glasna i vesela.Najstarija je u obiitelji i kao takva morala je pomagati u kući.Mama joj je više voljela raditi vani, pa je Blaga kuhala, vezla,a voljela je i čitati, pa joj je mama govorila“Pusti to.“. Ističe kako do 15. godine ništa nije znala o časnim sestrama.Tad je u crkvi na Širokom Brijegu vidjela časnu kako radi nešto oko oltara. Zvala se s. Marta.U to doba su na Brijegu bili misionari, bijeli fratri- dominikanci koji su ih učili moliti.Njih je pitala o časnima, što su i štio rade. Odgovorili su joj da se časne ne udaju jer će tako spasiti dušu „Ako se udaš, možeš i spasiti i izgubiti dušu“.To se petnaestogodišnjoj Blagi svidjelo i odlučila je poći u časne „spasiti dušu“ ne razmišljajući pri tom što je čeka i hoće li izdržati iskušenja koja će se naći pred njom.
-Kad su čuli da ću u časne, roditelji nisu bili oduševljeni, odvraćali su me, osobito ćaća, Jozo smo ga zvali. „Blage, nećeš ti to moći“, znao mi je reći.Svašta mi je obećavao da ne idem „Kad te zaboli, nema tamo da će ti neko doći i pitati te što ti treba kao kod kuće. U časnih ti je one piju kavu, a tebi nema ništa“, govorio mi je.Mama bi opet voljela da sam išla s momcima „ šta si se ukisila“, znala mi je reći. Ona bi voljela da sam se udala, pa da ima zeta.Ali s. Klementina ističe kako nikad nije zažalila jer je živjela lijep život na putu koji je sama odabrala.Od kuće je otišla 1965. godine, četiri godine kasnije obukla habit, a nakon još pet godina položila je vječne zavjete.
„Tad sam mislila da više nemam želja da su mi već sve ispunjene.“
Godine 1969. otišla je u Zagreb gdje joj je prema priznanju bilo najljepše. U Zagrebu je završila Pedagošku akademiju.Nakon studija, život ju je odveo u Chicago gdje je boravila u dva navrata ( od 1980.-1986. i 2002.-2006.) predavala djeci- zemljopis, povijest, hrvatski jezik i vjeronauk. Trebala je naučiti raditi na računalu premda je ta tehnologija bila tek u začetku i kasnije se zaposliti u tiskari, ali je plan promijenjen, tako da je vodila školu. Jedno je vrijeme bila tajnica fra Dioniziju Lasiću, a priredila je u tajnosti za izdavanje knjigu o boravku na Golom otoku fra Marijanu Zlovečeri. Nikome nije smjela spomenuti čime se bavi. Jedino je to otkrila fra Častimiru Majiću čijim se uredom koristila.Nakon Zagreba, jedno je vrijeme boravila u Austriji, pa u Dubrovniku, na Kočerinu, na Šćitu i Čerinu.
– Nisam nikad ništa planirala. Boravila sam na svim kontinentima. Kupala sam se u Pacifiku, Atlantiku, Mrtvom moru, Mediteranu, temperamentno nam pripovijeda s. Klementina vesela i vedra optimistična časna sestra s izraženim smislom za humor.
S. Mirjam kao kandidatica je boravila u Banićima kod Slanog, a postulaturu i novicijat imala je u Bijelom Polju gdje je ostala još godinu dana nakon novicijata, a potom je poslana u Zagreb.. Jednu je godinu provela u fratarskoj kući na Jablanovcu, a šest godina u Franjevačkom samostanu u Nevesinjskoj 28. Prisjeća se s. Mirjam jedne zgode iz Zagreba kad je sa s. Nadom došla na Trg republike i čule pjevanje božoćnih pjesama, a njih su dvije’sjale od sreće’:
-Te je godine ( 1966. op. a.) Jugoton izdao gramofonsku ploču s božićnim pjesmama.
U Hercegovinu se vratila 1973. I učila sviranje kod s. Trpimire Obućine i tako se spremala za rad na župi.
-Tad je bilo nezamislivo da se ne zna svirati kad se dođe na župu jer su sve svete mise bile pjevane i radnim danom, a ne samo nedjeljom i blagdanom.
Prva joj je filijala bila Čitluk gdje je katehizirala i vodila pjevanje.Bio je običaj da na pučkoj misi pjevaju odrasli, a na ranoj djeca. Isto je bilo i na drugim mjestima gdje nije bilo svršene glazbenice. Bila je na filijalama na Humcu, u Kiseljaku, Ljutom Docu, Širokom Brijegu i Mostaru. –
Obje su danas u zasluženoj mirovini. S. Mirjam boravi u samostanu na Širokom Brijegu na Pecari skupa s još 12 sestara.
Lijepa zajednica. Život nam teče u radu i molitvi. Pomažemo jedna drugoj. Molim za sve: za Crkvu, za rodbinu i prijatelje žive i pokojne, za sve kršćane.Posebno molimo za našu mladost da ih dragi Bog čuva i vodi kroz život.
Nekad su sestre imale škole. Možda to danas nije potrebno, ali je potrebno pomoći mladima da se spreme za život. Jesu li to tečajevi kuhanja i šivanja? Je li to savjet ili dobra riječ da ne propadnu na životnom putu i slično?, razmišlja glasno s. Mirjam priželjkujući da širokobriješka mladost dobije drukčije zdravije sadržaje od kafića i mobitela, kao što su šetnice ili parkovi.
S. Klementina je posljednje tri godine u kući u Miletini skupa s još 30 sestara.Zauzete su poslovima u kući, a budu i u Majčinu selu. Djeluju kao vjeroučiteljice, u pastoralu, karitativno, priređuju hostije. Kao školske sestre franjevke Krista Kralja odgajaju žensku mladež.
kandidatica Jelena
– Nakon višegodišnjih kušnji i svršenog fakulteta, Jelena Hrkać, odlučuje krenuti redovničkim putem i predati se u Božje ruke. U nedjelju 11. rujna, 2016.g. nakon godine novicijata obukla je redovničko odijelo i položila prve privremene redovničke zavjete. Želimo joj puno ustrajnosti i nadahnuća u redovničkom pozivu.
(bk)
Komentar *