U tom su se vremenu žene zbog svoje nepismenosti često suočavale s gorkim iskustvima. Posebno teško bilo je nepismenim ženama za vrijeme prvoga svjetskog rata, kada su bile preuzele sve poslove, koje su inače prije toga obavljali muškarci. “Ona udovica, kojoj je sva briga obitelji pala na leđa, kojoj svi pozivi vlasti i vjerovnika dolaze na ruke, koja mora svome komšiji da povjerava najintimnije kućne poslove i račune, a samo zato, jer je nepismena- što ta udovica ne bi pregorjela da znade čitati i pisati? A ona djevojka, kojoj je mladić jučer pisao ljubavno pismo uvjeren, da će ga sama čitati, nalazi se u sto muka i jada, kako će to pismo pročitati, a još više kako će mu odgovoriti! Bilo je slučajeva, da su razni “berekini” kao pisari ovakvih nepismenih žena i djevojaka, pisali sasvim obratno od onoga što su im one diktirale i tako izazivali i prouzročili smiješne, a često i žalosne stvari. Znam jednu mladu ženu, kojoj je muž iselio u Ameriku. Nije znala pisati, pa bi joj to drugi činili. Jedanput joj je neki vragoljasti mladić pisao. On nije slušao ništa što ona govori, nego je pisao: “Dragi Ante, ja tebe više nemam ni na kraj pameti, našla sam drugoga mlađega i ljepšega, s njime se zabavljam sve u šesnaest.”
Možete zamisliti, koliko joj je neugodnosti time napravio.
“Što će ženi pismo? Ona ne će u svijet, ne će u vojsku. Ako bude znala čitati i pisati ranije će se početi s mladićima dopisivati, a kad se uda, mužu će u račune zavirivati i kontrolirati ih. Pa onda, žena ne će biti ni predsjednik ni tajnik kojega društva, a u kući će muž za nju voditi račune i bilježiti koliko kuća duguje i koliko potražuje.S ovakvim i sličnim stvarima, hoće se dokazati, kako ženi ne treba znati čitati ni pisati. Drži se to za sasvim nešto prirodno i razumljivo.