Ostvareni san

Dok smo mi bili još mladi, a dica mala, često smo se prepuštali mašti, što bi tko htio biti i kamo bi htio otići. Slušajući dječje maštarije i u meni se probudila želja za putovanjem u egzotične krajeve. Nisam se usudio ni pomisliti, da bi mi se san mogao ostvariti. Tomi, moj mlađi sin, koji se ponajviše uživljavao u zajedničke tlapnje, krajem 2012.g. doveo me je pred svršen čin. ‘Ćale, odi do putničke agencije, tamo te čeka avionska karta za Safari.’ Samo što se nisam srušio sa stolca.’ Ako se ne varam, to je bio tvoj san, dok smo Filip i ja bili još mala dica’, Ostao sam zbunjen, nisam znao što učiniti, a Tomislava nisam vidio više od 500 dana. Ja u safariju, ma nije to moguće. Ma idem ja sina zagrliti, ta dugo se nismo vidjeli. I nisam se puno dvoumio. Pomislih, evo prilike da jednim udarcem ubijem dvije muhe.
Nećete mi vjerovati, te noći od uzbuđenja, oka nisam sklopio. Čitavu sam se noć pitao: Bože moj u što se to ja upustih, dok su mi se pred očima vrtjele slike iz dokumentarnih filmova o safariju. Već sutradan, počele su pripreme za put u Afriku. Puno je toga trebalo nabaviti: vreću za spavanje, ruksak, lokot za stvari, wc papir i bateriju ako bi noću morao izlaziti iz šatora radi nužde. Pomislih, što mi to treba, ali želio sam vidjeti sina nakon toliko vremena. Tolike neprospavane noći i strepnja zbog vlastitog djeteta prevagnuli su da krenem u neizvjesnu avanturu. Ako i bude problema, udvoje ćemo ih lakše riješiti.

Let je do trajao punih deset sati. Čim smo se prizemljili na afričko tlo ugledao sam Tomislava gdje me čeka. U međuvremenu sam morao sam ispuniti nekakve formulare, a nisam znao kako, jer sam sa stranim jezicima na vi. Sjetio sam se da mi je Tomislav prigodom zadnjeg telefonskog razgovora rekao da se predstavim kao turist i da neću imati nikakvih problema. I ja vičem iz sveg glasa: turist, turist, ali ne pali. Već su me počeli probijati grašci znoja kada se odnekud ukaza Finac s kojim sam doputovao, popuni mi papire i nestade. Konačno sam mogao biti slobodan. Poletjeli smo jedan prema drugome i dugo, dugo ostali zagrljeni. Nakon što su se emocije smirile, avantura je mogla započeti.

Prvu noć prespavali smo u hotelu, zahvaljujući Tomislavovu sponzoru, koji mi je osim avionske karte omogućio sedmodnevni boravak na safariju. Slijedeće noćenje je u velikom šatoru. Svi (četrnaestorica) smo se zavukli u vreće i na spavanje. Potvrdilo se da za čuvanje stvari ipak treba lokot, a tu su zlu ne trebalo bili baterija i wc papir. Šator je od wc-a bio udaljen tek stotinjak metara, a čitavu noć, nitko se nije usudio gurnuti vani nos, zbog straha. Jednu smo večer prespavali pod šatorom u selu gdje žive Masai. Po preporuci domaćina, ispred šatora smo postavili stražu. Upozoravaju nas da se noću u selo znaju prikrasti divlje životinje i izazvati pravi rusvaj. Kad smo se probudili naš čuvar je tvrdo spavao. Masai je svejedno naplatio nadnicu za strah. Jesmo li imali kakvu noćnu posjetu, to samo nebo zna. Kako smo se i dalje kretali kroz safari, dobili smo šatore za dvije osobe. Postavljanje šatora bio nam je pravi užitak. Koji će dvojac brže i ljepše postaviti šator, a da nije prvi do šume iz koje vreba opasnost. Moram biti neskroman i priznati, da smo Tomislav i ja bili svaki put pobjednici. Naša prednost je u tome, što smo ranijih godina često kampirali, pa smo koristili stečena iskustva.

Ako se dobro sjećam, bila je to četvrta noć. Čim smo legli, Tomislav je zaspao ko hrčak. Nije mi se dalo zaspati, kao da sam nešto predosjećao. Osjećaj mi je govorio kako nešto ne valja. Imao sam dojam da oko šatora stalno kruži i ubrzano diše. Oka nisam mogao zatvoriti, kamo li zaspati.   Ništa mi drugo nije preostalo, nego probuditi Tomislava i vidjeti što se oko šatora zbiva. Kad sam ga nakon dugoga guranja probudio, lagano je otvorio šator, a ja pretvorio u makovo zrno. ‘Ma tata spavaj, to su ti babuni’, samo se okrenu na drugu stranu i ponovo usnu. Pomislio sam, ma što su ti tvoji babuni (vrsta majmuna), koji mi svu noć nisu dali zaspati. To su bile jedine neugodnosti, koje sam doživio čitavo vrijeme safarija.

Slijedećeg jutra, dok smo još trljali oči, krenuli smo panoramskim vozilom u obilazak safarija i doživjeli vrlo neobičan prizor. Krdo nosoroga, prepriječilo nam je put. Te gromade od životinja, bile su nam na samo metar udaljenosti. Voditeljica je govorila, da do sada nije imala priliku za ovakav bliski susret s tim životinjskim grdosijama. Dok su se pred našim očima izmjenjivali fantastični prizori, aparati su neumorno škljocali. Je li   situacija bila ozbiljna, doista ne znam, ali znam da je bilo više nego uzbuđujuće. Dokumentarci o safariju su luk i voda u odnosu na ono što sam doživio. Izbliza sam iz čamca promatrao i vodenkonje, iako im se ne preporučuje približavanje zbog njihovog nepredvidljivog i agresivnog ponašanja. Ne dao Bog da su krenuli prema nama, pojasevi za spašavanje ne bi nam bili od velike koristi. Sve to pojačava adrenalin, ali i doživljaj.   Ovo mi naprosto godi.

Bilo je i nešto manje uzbuđujućih scena, kada bi se panoramsko vozilo zaustavilo, a mi kretali u pripremu jela, pranje posuđa ili rublja. U tako veselom i zanimljivom društvu, ništa nije bilo problem. Moram priznati, da sam se u tom poslu dosta dobro snalazio, kao da sam ga radio svaki dan. Dok smo prali Tomislavove marame, kao da mi je svojim pogledom želio reći. ‘Pa stari, ti to doista dobro radiš, ali te nikad u životu do sada nisam vidio tako raditi. Reci mi, kako je mama uspjela odgojiti nas trojicu barabà, uz puno radno vrijeme, pospremati, kuhati i sve ostale gluposti koje kuća zahtijeva.’ Majka mu se grozila pri pomisli da bi mogao sam krenuti na put oko svijeta. ‘Kud ćeš dijete? S kim ćeš se družiti? Gdje ćeš jesti? Hoćeš li biti gladan? Kako ćeš nam se javiti? Često je na glas o tome razmišljala. On bi se samo nasmiješio i hladno kazao: ‘Čemu tolika briga? Iako ću biti daleko, čut ćemo se i vidjeti svaki dan. Danas više ništa nije daleko, ta živimo li u globalnom vremenu.’ Priznao sam, pojma nemam i pomislio kako smo se sva trojica mogli malo više potruditi, pa bi im majci bilo puno lakše. Pomislio sam, kad se vratim kući, morat ću dio propuštenog nadoknaditi, a sve je ostalo na pustim obećanjima. Ima li tu imalo hercegovačkih navada? Ne znam. Vjerojatno tako mora biti, ali svejedno, obojica smo njeni dužnici.

Upoznao sam Masai, jedno je od zanimljivijih ratničkih plemena, koje obitava na prostranim travnatim visoravnima Kenije i Tanzanije. Pleme živi tradicionalnim načinom života. U prvom su redu pastiri, zatim ratnici, a povremeno se bave lovom i skupljanjem plodova. Ugled muškarca vezan je za broj žena i veličinu stada. San je svakog Masaija imati veliko stado i mnogobrojnu obitelj. Prepoznatljivi su kao polunomadsko pleme u kom je prisutna poligamija. Njeguju tradiciju ispijanja životinjske krvi sa svježim mlijekom. Probao sam „specijalitet“, nije mi sjeo, imao sam vrlo nelagodan osjećaj u ustima. Uspješno su nam u nekoliko navrata pokazali, kako se pali vatra pomoću dva štapića. Zanimljivo je bilo natjecanje u tradicionalnom skakanju muškaraca u vis s ispruženim nogama. Neki od njih mogu skočiti i do jedan metar. Najbolji skakač ima privilegiran položaj pri izboru djevojke. Probao sam i ja . Poskočio sam vrtoglavih desetak centimetara. Možete misliti kakve su mi bile šanse kod Masai cura.

Žene uz sve druge poslove rade ogrlice i narukvice živih boja, koje koriste za vlastito ukrašavanje, ali i prodaju turistima. Muškarci su pastiri, lovci i ratnici, a žene se brinu oko podizanja djece i gradnji nastambi od blata i kravljeg izmeta. U plemenu prevladavaju skladni međuljudski odnosi. Svaka starija žena ima pravo opomenuti dijete, ako nešto krivo napravi, bez obzira što mu nije majka.

Sedmodnevni uzbuđujući foto-safari, došao je svome kraju. Opraštamo se od šarolikog društva, stavljamo ruksake na ramena i krećemo prema sjeveru…