Partijaši

Vjerojatno su godine gladi, bile povod  prijateljstvu i svekolikoj suradnji između Slavonije i Hercegovine. Kobne 1917-e, Slavonija je pokazala svu širinu svoje duše, jer je majčinski prigrlila i nahranila izgladnjelu hercegovačku djecu, dajući im sigurnost i utočište vlastitoga doma, a djeca su posluhom i zahvalnošću uzvraćala svojim skrbnicima.
Godine koje su uslijedile, po urodu nisu bile obećavajuće, pa je bila umjetnost  preživjeti do slijedeće žetve, jer su pojedine obitelji imale i do dvadesetak članova. Zato je jedina dobitna kombinacija bila berba kukuruza u Slavoniji. Pouzdano se znade da su partijaši, (skupina berača kukuruza)  krenuli u berbu kukuruza između dva svjetska rata.
Težak je to bio kruh, spavalo se u štali s konjima, ali i s kravama, a ustajalo još za mraka, prije zore. Valjalo je taj teški posao obaviti i donijeti kući do 30 kvintala (kvintal = 100 kg.) kukuruza u klipu. U partiji bi nas bilo po šest-sedam, a ponekad i više, kaže Blago Gejić, česti sudionik ovih događaja. Najčešće bi u kukuruz zajedno išli susjedi, ali je bilo partija koje su se sastavljale od ljudi i momaka iz različitih sela. Nisu  bile rijetke  ni mješovite, muško-ženske družine. Sastav Partije bi se znao do Male Gospe, a odlazak u berbu, uslijedio bi za tjedan-dva. . Berba bi započinjala uglavnom, kada bi  žitorodne krajeve zahvatili prvi ranojesenski mrazevi, a dovršavala krajem listopada. Bio je to izuzetno težak posao, manje opasan, ali teži od rudarskoga. Ustajalo se oko dva sata u jutro, da bi se povezala posječena kukuruzovina dok je još vlažna, a potom slagala u kupove. Tek kad sunce grane i rosa digne,  prelazi se na berbu kukuruza. Na konačište se stizalo redovito po mraku, iza osam navečer. Za odmor, razonodu i spavanje ostajalo bi tek pet – šest sati. Tek je nedjelja, bila blagdan za dušu i tijelo.

Berači  su svoj trud naplaćivali  u naturi, odnosno svaki deseti pobrani red je bio njihov. Ako bi se jesen okišila, a berba produljila na jedanaesti ili čak dvanaesti  mjesec, tada su partijaši imali popust, jer je postojala opasnost da urod prezimi na  njivi, pa bi svaki šesti red pripao njima. Zarađena desetina, tovarila se na konjska kola, a potom na vlak do Mostara. Tu se kukuruz najčešće pretovarao na rudarske ili druge kamione te dovozio u selo, do Mejane. Neki su partijaši iz sigurnosnih razloga bili pratnja teško stečenoj zaradi, pa su kući putovali skupa s kukuruzom u otvorenim željezničkim vagonima, jer bi u suprotnom ostali kratkih rukava. Ako bi kukuruz u selo pristigao  noću, onda bi razmiranje bilo ostavljano za slijedeći dan. Međutim, s prvim sunčevim zracima kukuruzna hrpa ponekad je neočekivano bila manja. Tada bi pokojni Marijan Vuletić, jedan od starijih partijaša, ironično dobacio, kako se kukuruz noću može “sladiti”.

Nakon što bi  kukuruz prešao preko kantara, tovaren je na konje ili magarce pa ravno kući.
Tada bi obitelj sazvala susjedstvo, na cjelovečernje komušanje i manjanje  kukuruza. U poslu su sudjelovali odrasli i djeca. Za dobro raspoloženje pobrinuo bi se domaćin, primičući bocu vina il` rakije, pa bi svi (iz boce) potezali i nazdravljali, dok je noć odjekivala gangom i  podvriskivanjem.  Omanjano zrno dizano je na tavan ili šišu radi sušenja, a okomušanom lepušinom  punio se strožak, iliti starinska postelja.
Uskoro bi i mlinice oživjele, prepune ljudi i veselog žamora, a kamen bi danonoćnim škripanjem mlio žuto zlato. Tada je bilo pure u izobilju, pa su neki sebi dopuštali i zanovijetanje, dok se čitavom kućom širio zamamni miris uprženog masla i bijelog luka. Neću s lučnicom ili s kašom.  Hoću sa samim, što će mi mlaćenica. Pura je svakodnevno bila na siniji, kao predjelo, glavno jelo ili desert, a najslađa je bila iz Beljine kotle.
Iz tih davnih godina ima jedna zgoda, koja zorno govori o vremenu u kojem je nastala. Ustalo dijete rano, pa nazivajući faljen Isus ukućanima, nadoda. “Dide, noćas san ti sanja, da san se  najijo pure s lučnicom, do mile volje i još mi ostalo.”  “Pasija viro šta klapiš. Mogu virovat da si se najijo, ali da ti je ostalo, to ne mogu nikako,” odgovori did, odbivši kolut dima iz tek pripaljene lule.
Sredinom šezdesetih, Slavonijom zabrujaše kombajni, a većina partijaša krenu u gastarbeitere,  izgrađivati ratom porušenu Europu.