19 sij. 2019
siječanj 19, 2019

Pazarni dan u Širokom

0 Komentara

Trgovina je jedna od najstarijih ljudskih djelatnosti i seže u daleku prošlost. Prvi poljoprivredni  viškovi nuđeni su za druge poljoprivredne proizvode (trampa), a kasnije se robu mjenjalo za novac,  jer je razmjena lakša i sigurnija.
Okolica Širokog  Brijega  nekad je obilovala stokom pa su trgovci obilazili sela i sklapali unosne poslove oko kupoprodaje stoke.  Stočnog  pazara nije bilo pa se sve više javljala  potreba za organiziranom prodajom stoke kako bi se olakšao susret seljaka i trgovca na dogovorenom mjestu.
Ideja se počela ostvarivati tek 1924.g. uz otpore seljaštva nenaviklog na promjene. S vremenom je interes za kupoprodaju  rastao pa je promet robom 1927.g.[1] dosegao brojku od 8371 prodanih životinja:
5086 komada kozlića i janjaca
2253 komada koza i ovaca
264 komada junadi
768 komada krava i volova
Ukupna vrijednost ubranih novčanih sredstava  iznosila je 39 426 80 dinara. Za pazarnu pristojbu uprihodovalo se 24 714  60 dinara ili 62,7%, dok su državni  biljezi i takse iznosili  14 712 dinara ili  37,3%.
Stoga je Široki ponedjeljkom bio krcat domaćim i stranim svijetom. Sa svih strana pristizali su seljaci (Crnač, Bogodol, Lise, Mokro, Dobrič, Dobrkovići, Goranci, Drežnica, Duvno, Hamzići, Grljevići, Polog itd.)[2] noseći sa sobom sve što su žuljevite ruke mogle proizvesti. Gonilo se blago sitnog i krupnog zuba, a djeca veselo poskakivala, čas naprijed, čas nazad da se blago ne bi zagubilo. Siromašniji bi na pazar donijeli koku ili pivca i pokoje jaje.
 I dok su prodavači tražili najpovoljnije mjesto za izlaganje robe , trgovci, nakupci, gostioničari i gradska gospoda nestrpljivo su čekali na početak tržišne utakmice. Uz domaću trgovačku kastu bilo je  vrsnih i  gostujućih igrača (Mostar, Ljubuški, Grab, Makarska, Imotski, Split Vrgorac, Zadvarje itd.)[3] Osobito je trgovac  Stipe Penavić bio tvrd orah. Stipe je na domišljate načine obarao cijenu stoci, a kad bi na kraju cijena bila dogovorena ustezao je seljaku kaparu (avans).
Buku su stvarali prodavači hvaleći svoju robu, a trgovci zauzvrat vrebali svaku prigodu tražeći manu i što nižu cijenu ponuđenoj robi. Obostrano se pozivalo na obiteljsku čast i poštenje i po nekoliko puta srdačno pružalo ruke sve dok netko treći ne presiječe kad konačna cijena bude uglavljena. Dotad su se prodavači i trgovci međusobno šepurili i nadmetali čija će biti zadnja prije pogodbe. Pokatkad bi umjesto pogodbe izbila žučna prepirka zbog nepomirljivih stavova oko cijene izložene robe.


[1] Narodna sloboda, god. X., Mostar 1927., br. 8., str. 4.

[2] Isto

[3] Isto

Jednom prigodom neki je starac prodavao maslo. Pokraj njega prolazila je uglađena gospođa pitajući pošto je maslo. Kad je čula cijenu, uzvrati prodavaču: „Gospodine, maslo ti se užeglo.“ Na to će starac: „ Nije, lipa moja gospojo. Maslo miliše ko duša, nego ja sobon malo tutuknem.“
Jedan Izbičak svakog je ponedjeljka na Pazaru nudio stoku sitnog i krupnog zuba. Među ponuđenim izlošcima dominirao je bik Mrkonja. Životinja je osim težinom, izgledom i veličinom rogova sugerirala ćudljivu narav i izazivala strahopoštovanje trgovaca i znatiželjnika. Tako je Mrkonji i nakon četvrtoga pazarnog ponedjeljka bilo suđeno završiti u štali umjesto u klaonici. Mrkonjin vlasnik je petog ponedjeljka odustao od prodaje i goveda odveo na pašu, a Mrkonja se izdvojio i krenuo sam put Pazara.
Osim Stipe Penavića pazarili su i drugi trgovci, mesari, gostioničari i nakupci: Stojan Vukoja – Lukić, Franjo Šakota, Jozo Musa – Panderović, Šušak, Stojan Hrkać – Redžan, Vinko Markota iz Rakitna i drugi  nakupci pa je utržena roba sa širokobriješkog  pazara stizala i do srednjedalmatinskih otoka. Osobito su izbirljivi bili trgovci stokom na veliko.  Dugo bi obilazili, cjenkali se i odmjeravali ponuđeno blago, dok nebi posegli za novčanikomDrugi su iz puke znatiželje dolazili na pazar , ne bi li susreli prijatelja i koju ljudsku bacili. Trebalo je na pazarni dan biti viđen, jer se nakon službenog programa dernečilo, šetalo i cure zamiralo. Do poslijepodnevnih sati većina kupoprodajnih poslova je bila obavljena, a okupljeni svijet se spuštao prema gradu i tiskao na okrjepu po gostionicama i granafima[1](Galića, Kuljića, Penavića i Zovkin), otkud su dopirali zvuci šijavice, gusala, gange i podvriskivanja sve do kasno u noć.

Pogled na Široki Brijeg oko 1930. – 1. Puringaj 2. Pazar 3. Veterinarska stanica
Fotografija: fra Bruno Adamčik


 Neprodana roba vraćala se kući ili ostavljala kod povjerljivih obitelji (Anica i Jure Naletilić, Stana i Šimun Naletilić i dr.) do sljedećeg ponedjeljka i novoga pazarnog dana. Isto šarenilo i buka sutradan bi osvanuli u Posušju, u srijedu u Imotskom i tako u krug. Za sve sudionike pazarne utakmice  bile su pune ruke posla, prisjeća se Rora (g. Ivan Naletilić 1932.), izravni promatrač svakotjednih pazarnih zbivanja.  Zdravstvene preglede životinja i putne isprave izdavao je dr. M. Čuturić. Pazarni Odbor uz novčanu državnu potporu izgradio je solidnu ambulantu  na rubu pazarnog prostora. Vrijednost ove zgrade bila je neprocijenjiva sa zdravstvenog  gledišta, a tik do nje izgrađena je banja[2] (javno kupalište). Poslijeratne pazarne godine obilježili su veterinari  Andrija Čuljak i Vlado Mandić Bagas[3] dok je  škopljenje životinja obavljao Matiša Kutle.  Sve obavljene poslove nadzirao je   općinski službenik  i naplaćivao pristojbe na prodanu robu. Dnevni  pazar  dosezao je i po nekoliko stotina grla stoke krupnog i sitnog  zuba.


[1]Gostioničari su svojoj klijenteli posluživali samo naručeno piće, dok se u granafima uz piće obvezno posluživala i meza (kuhana jaja, uštipci, pršut, sir iz mišine, a ponegdje lešo janjetina i teletina).


[2] Narodna sloboda, god. X., Mostar 1927., br. 8., str. 4.[3] Rotim Karlo, Široki Brijeg 1994., str. 192.

Imotski galantari

Uza stočni Pazar trgovalo se različitim rukotvorinama i artiklima što je težački puk, da bi opstao, svakodnevno stvarao. U torbama i naprtnjačama stizao je sir, maslo i belava. Konji natovareni ararima punim krumpira, žita, glavatog kupusa ili suhog mesa slijevali su se prema Pazaru. Rakićaci i Drežnjaci najviše su prodavali alat za kosidbu i skupljanje sijena, te razne vrste držalica za poljoprivredne alatke izrađene od kovanog željeza. Prodavala se vuna, opanci i druge potrepštine nastale u kućnoj radinosti jer je pazar bio jedino mjesto na kom se robu moglo unovčiti.
Sastavni dio pazarnog šarenila predstavljali su Imotski galantari i kućeberi nudeći ogledalca, igle, broševe, ukosnice, upaljače, pomade i druge drangulije izazivajući znatiželju i uzdahe ženske populacije. Samo su najhrabriji držali koje kilce iskrižana duhana, čuvajući se žandara i njihovih lukavih pogleda.
Osobito je bilo živo gdje se prodavalo sezonsko voće: kruške kočerinke, jabuke ilindače, šljive modrulje, grožđe i smokve. Prodavači bi bučno nudili robu: Evo meda s drveta. Buka banka. Još malo pa nestalo. Navali narode, sve dok ih je grlo nosilo.
Sudionicom davnih pazarnih, društvenih i kulturnih zbivanja bila je gđa. Radica Pezer rođ. Mikulić. Kao uposlenica obavljala je računovodstvene i knjigovodstvene poslove za potrebe Veterinarske stanice. Zbog skučenosti radnog prostora većinu poslova obavljala je kod kuće izvan radnog vremena.
Širenjem gradskog područja Pazar je s Puringaja premješten na Kosu kod Begovića (Naletilića) kuća, potkraj 1957.g. Veterinarska stanica ostala je na istome mjestu sve do 1959.g.[1] kad je preseljena u novoizgrađeni objekt kod osnovne škole, gdje i danas djeluje. Nakon preseljenja, prostorije Veterinarske stanice preuzelo je Komunalno poduzeće za svoje potrebe.
Ubrzo pazarni ponedjeljak na novoj lokaciji sve više gubi na značenju. Ponuda i potražnja stoke krupnog i sitnog zuba jenjava. Aktualni odlazak na privremeni rad uinozemstvo i upošljavanje izvan poljoprivrede prepolovilo je stočni fond ruralnog prostora.
Pazar na Kosi zatvorio je svoja vrata početkom 1968.g i zapečatio tradiciju robno-novčane razmjene na otvorenom. Jesu li time zauvijek nestali tradicionalni pučki običaji i obrasci ponašanja naroda kome pripadamo?



[1] Rotim Karlo, Široki Brijeg 1994., str. 192.

Ostavite komentar