Pero i aga

Otomanska vlast izjedala se iznutra, izložena različitim pobunama i političkim previranjima unutar bosanskog muslimanskog plemstva. Ti su procesi polovicom devetnaestog stoljeća doveli do sve veće polarizacije između muslimanskog upravljačkog aparata i obespravljene kršćanske raje. Porezna politika bila je u funkciji islamizacije i iscrpljivanja katoličkog puka jer su porezna davanja muslimanskog stanovništva bila znatno manja.
Unatoč teškom životu i svekolikom pritisku na kršćansku raju, Pero je uspio pronaći unosan posao kod age u Mostaru. Osigurao si je prestižni posao vrtlara u muslimanskoj plemićkoj obitelji. Te su ga okolnosti učinile bliskom osobom čitave obitelji. Bila je to mlada, tek stvorena plemićka obitelj u kojoj je prvo dijete bilo tek na putu. Uskoro je agin baštinik prohodao i Peri svakodnevno činio društvo. Dječačić je svakodnevno bio okružen obiteljskom pažnjom i ljubavi. Za proljetnih prijepodneva dijete se uz igru često znalo valjati po rosnoj travi. Ubrzo mu se po tijelu pojavio „mujasim,“ (psorijaza). Bolest dječaka, silno je uznemirila roditelje. Krenuli su na sve strane u potrazi za travarima i lijekom, a pomoći ni otkud nije bilo. Ti su događaji dodatno utjecali na sve nasilniju aginu narav. Ponašao se poput barabe, čineći česte izlete izvan braka. Ajkuni je bio jako strog iako je živio sve razvratnijim životom, a vjera mu je bila zadnja rupa na svirali. U potrazi za tjelesnim užicima znao se zaputiti sve do Sarajeva.
Ajkuna se nije mirila sa sinovm situacijom pa je svakodnevno tragala za rješenjem sve ozbiljnije sinovljeve bolesti. Nakon duljeg vremena Pero, agin vrtlar tražio je nekoliko dana zasluženog odmora, i da obiđe svoju obitelj. Na polasku Ajkuna je zaklinjala Peru, da joj donese blagoslovljene vode od fratara sa Širokog Brijega jer joj je to ostala jedina nada za ozdravljenje djeteta. Pero je preuzetu obvezu ispunio i pri povratku blagoslovljenu vodu donio. Poslije dva kupanja bolest se kod dječaka potpuno povukla.
Buran noćni život iscrpio je agu u Sarajevu, te se ubrzo vratio sa ‘službenog puta.’ Znajući za aginu nevjeru i prijeku narav, Ajkuna je smišljala kako mu objasniti na koji je način dijete ozdravilo,a da ne dođe do agina izljeva bijesa i ugrožavanja Perina života. Sav podbuhao, bazdeći po alkoholu, prekoračio je aga jedva kućni prag. Prije nego li se zavalio na sofu upita: Đe mi je moj ratluk, kakva li je njegova nafaka. Kazuj ženo il´ te nije. Naš sinčić još spava, iđi ga vidit, ako ti je do njeg stalo, mirno će Ajkuna.  Ženo, ne pravi frtutme, sad ću ja. Obrecnu se na Ajkunu. Kakve si zapise pravila, pa da naš sin tako naglo ozdravi? Iznenađeno će aga. Šta si mu radila?  Kazuj, il´će bit belaja! Kazat ću ti samo ako nećeš pravit belaj, odgovori Ajkuna. Zaklinjala ga je da što ružno ne napravi Peri. Nikakvih zapisa moj aga nisam nosila hodži, već sam dobila svete vodice od fratara sa Širokog Brijega i to mu je jedino pomoglo. Na koncu, Ajkunina priča smekšala je agino tvrdo srce. Aga je već ranije dočuo za gradnju crkve na Širokom Brijegu, pa je želio poslati novčani dar kao zahvalu za učinjenu milost. Tu je i Pero vidio svoju priliku, nadajući se aginoj širokoj rukci. Međutim, aga je dao do znanja da mu gvardijan po primitku dara treba udariti pečat i staviti vlastoručni potpis. Ubrzo su se Perini snovi o lakoj i brzoj zaradi rasplinuli poput mjehurića od sapunice.